Poznati njemački književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine Hermann Hesse svojim djelima istražuje individualnu potragu za autentičnošću, samospoznajom i duhovnošću. Radovi su mu prevedeni na više od 50 jezika i predmet su istraživanja filozofa i psihologa. Njegovo zanimanje za duhovni svijet navelo ga je da piše o vrijednostima zapadnog društva. Tekuća i briljantna misao, sa zavidnom prozom, učinila ga je jednim od najčitanijih pisaca u modernoj povijesti. Djela su mu prepuna mudrih misli, a među njima, naravno, i o ljubavi sreći. Pa tako kaže: U životu ne postoji nikakva dužnost osim dužnosti: biti sretan. Samo smo zato na svijetu, a sa svim dužnostima, svim moralom i svim zapovijedima rijetko činimo jedno drugoga sretnim, jer i sebe time ne činimo sretnima. Ako čovjek može biti dobar, može to samo onda kada je sretan, kada u sebi ima sklada, dakle kada voli. To je bilo učenje, jedino učenje na svijetu. To je rekao Isus, to je rekao Buddha, to je rekao Hegel. I najnesretniji život ima svojih sunčanih časova i, pod pijeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće. Sretni smo samo onda kada od sutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjega sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi. Gde god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Za svakoga je na ovome svijetu jedino važno njegovo vlastito najunutarnjije, njegova duša, njegova sposobnost da voli. Ako je ona u redu, onda je svejedno jede li se proso ili kolači, nose li se dragulji ili krpe; onda svijet zvuči zajedno s dušom, onda je dobro. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesretni usprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svatko je zdrav tko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koju su njegovali do samog kraja, i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje. Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je netko znao voljeti i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome tko je posjeduje, već onom tko zna voljeti i diviti joj se. Ima različitih osjećanja, ali to je samo privid , u suštini, ona su sva - jedno. I volja je, na primjer, jedna od njih. Ali za mene je i to ljubav. Sreća je ljubav, samo ljubav. Nije sreća biti voljen. Svako voli sebe, ali voljeti drugog, to je sreća! Sretan je tko zna voljeti. Ljubav pokreće našu dušu, u njoj pronalazi svoje biće i svoj život. Sretan je , dakle, samo onaj tko zna voljeti. Ali voljeti i željeti nije isto.Ljubav je želja koja je postala mudra; ljubav ne želi da posjeduje, želi samo voljeti...... Zakon ljubavi nije zapovijed nego poziv na sreću. |