"Hvalospjev ljubavi", ta najljepša pjesma novozavjetnih pjesama, biblijski je tekst, koji se nalazi u trinaestom poglavlju Prve poslanice Korinćanima u Novom zavjetu. Napisali su ga apostol Pavao i Sosten u Efezu. Prema apostolu Pavlu, dar ljubavi daje smisao i vrijednost svim ostalim karizmama. Apostol Pavao ističe da je Ljubav želja za dobrom i srećom. To je nesebični dar sebe, sila koja pobjeđuje sebičnost.
Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja, i znao sve tajne i sve znanje, kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima, razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne hvasta se , ne oholi se,
ona ne čini što ne valja, ne traži svoje, ona se ne ljuti, ne pamti zlo,
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.
Ona sve prašta, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
Ljubav nigda ne prestaje. Proroštva? Ona će iščeznuti! Jezici? Oni će umuknuti! Znanje? Ono će nestati.
Jer, nesavršeno je naše znanje i nesavršeno naše proricanje.
Kad bude došlo savršenstvo, iščeznut će što je nesavršeno.
Kad bijah dijete, govorah kao dijete, mišljah kao dijete, rasuđivah kao dijete. Kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono što je djetinje.
Sada, sve vidim u jednom ogledalu na nejasan način, ali tada, to će biti licem u lice. Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!
A sad ostaje vjera, nada i ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveća među njima
