Ne mogu vjerovati da smo uspjeli! Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati svake vrste, svi mi koji smo bili djeca u 50-im, 60-im, 70-im i ranim 80-im godinama (sada već) prošlog stoljeća, vjerojatno ne bismo trebali biti živi. Naši dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova. Nismo imali zaštitne poklopce na utičnicama i bočicama lijekova, nismo imali brave na vratima i ormarićima, a kad smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige. Kao djeca vozili smo se (ako smo se vozili) u automobilima bez pojaseva i zračnih jastuka. Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, ne iz boce. Užas! Jeli smo kruh, kolače i margarin i pili gazirana slatka pića, ali nikad nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani. Dijelili smo jedno gazirano piće s četiri prijatelja iz iste boce i nitko od toga nije umro. Provodili smo sate gradeći male automobile iz raznoraznih otpadaka i onda se spuštali nizbrdo da bismo tek tada otkrili da smo zaboravili na kočnice. Nakon što smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naučili smo riješiti taj problem. Otišli smo od kuće ujutro i igrali se vani cijeli dan. Vraćali smo se kući kad bi se upalila ulična svjetla. Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali mobitel. Nezamislivo! Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutore ili Internet chatove. Imali smo prijatelje! Izašli smo van iz kuće i našli ih. Igrali smo graničara i ponekad bi nas udarac loptom zbilja zabolio. Padali smo s drveća, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub i zbog tih nesretnih slučajeva nije bilo nikakvih sudskih tužbi. To su bili nesretni slučajevi. Nitko nije bio kriv osim nas. Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naučili kako da ih prebolimo. Izmišljali smo igre sa štapovima i teniskim lopticama i, iako nam je bilo rečeno da će se to dogoditi, nikome nismo povrijedili oko. Vozili smo se na biciklu ili prošetali do prijateljeve kuće, pokucali ili pozvonili na vrata ili samo ušli i popričali s njim. Igrale su se razne igre i nisu svi ušli u ekipu. Oni koji nisu, morali su naučiti nositi se s razočaranjem. Neki učenici nisu bili pametni kao ostali i nekad su pali razred i morali ga ponavljati. Užas! Testovi se nisu odgađali iz bilo kojeg razloga. Neki postupci su bili samo naši. Posljedice su bile očekivane. Sama pomisao da nas roditelji "vade" iz nevolje kad smo imali problema u školi ili sa zakonom, bila je nezamisliva. Oni su zapravo podržavali školu i zakon. Zamislite to! Užas! Ova generacija je dala neke od najboljih preuzimatelja rizika. Između nas su izašli najbolji rješavatelji problema i izumitelji u cijeloj povijesti! Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naučili smo se s time nositi! I vi ste takvi! Čestitam! Molim Vas da pošaljete ovo drugima koji su imali sreću da kao djeca odrastu prije nego što su pravnici i ostali birokrati počeli regulirati naš život. |