Jedne večeri razgovaraju djed i unuk o aktualnim događajima. Najednom unuk upita djeda: - Djede, koliko ti imaš godina? Djed odgovori: - Da razmislim…Rođen sam prije televizije, cjepiva za dječju paralizu, fotokopirnoga aparata, kontaktnih leća i kontracepcijskih tableta. Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu još izumili klimatske uređaje, perilice, sušilice (rublje su jednostavno prali i objesili sušiti na svježi zrak). Čovjek nije bio na Mjesecu, nisu postojali mlazni avioni. Vjenčao sam se s tvojom bakom i živjeli smo zajedno, a u svakoj obitelji su bili tata i mama. Riječ “gay” je bila poštovanja vrijedna engleska riječ, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čovjeka, a ne homoseksualca. O lezbijkama nismo uopće čuli, muškarci nisu nosili naušnice. Rođen sam prije računala, paralelnoga studija i grupne terapije. Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je liječnik slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće. Do 25. godine starosti sam svakoga muškarca oslovljavao s gospodine, a žene s gospođo ili gospođice. Kada je u moje vrijeme gospođa stupila u tramvaj ili autobus, djeca i mladi su požurili ustupiti mjesto (sjedalo). Ako je bila trudnica dopratili su je do sjedala i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti vozovnicu i donijeli joj. Muškarci su hodali rubom nogostupa, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u dizalo i iz njega, muškarci su im uvijek primaknuli stolac kada bi sjedale. Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili. Ustali bi svaki puta kada bi žena ustala pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtač. U moje vrijeme djevičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve djevojke su predstavljale krepost obitelji i čistoću za svoje muževe. Naš život je bio određen s 10 zapovjedi, trijeznim rasuđivanjem, poštivanjem starijih, ponašanje prema zakonu te se ispunjavalo plodnim suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi. Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice. Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u žurbi. Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama. Time sharing je značilo da obitelj ljetuje s drugim obiteljima, a ne da dijeli prostor s neznancima. Nismo znali za bežični telefon, o mobitelu da i ne govorimo. Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e, elektronske pisače strojeve, računala, prijenosna računala. Notebook je bila bilježnica. Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ni satovi, kućanski aparati nisu imali svjetlećih prikazivača. Kada već govorimo o strojevima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pećnica, radio - budilica. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo. Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno - bijele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo. Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je loše kvalitete, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a pogotovo Made in China nije niti bilo. Nismo čuli za Pizza - cut ili McDonald’s niti za instant kavu, umjetna sladila. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi. Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10 centi. Novi automobil je stajao 1.000 dolara, ali tko je imao toliko novaca? Sada mi reci koliko ti misliš da sam star? - E…, djede. Više od 200 godina!? odgovori unuk. - Ne, dragi moj, samo pedeset! |