NOSTALGIJA

VEDRI DUH

Pismo indijanskog poglavice Seattlea se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj prirodi, pa je ušlo u povijest i u srca zaštitara prirode i ekologa. Prema uobičajenim navodima, godine 1854. indijanski poglavica Seattle uputio je pismo američkom predsjedniku u Washington kada je ovaj izrazio želju da kupi velika područja indijanske zemlje i obećao rezervat indijanskom narodu. To pismo još i danas plijeni dirljivom ljepotom izraza, dubokim osjećajem za prirodu i čovjekovu okolinu i, neumanjenom snagom, opominje i suvremenog čovjeka svojom svevremenom porukom.

No, povijesna istina je ipak nešto (mnogo) drugačija. 1854. godine okončavani su napori zaključenja ugovora s indijanskim domorcima o prodaji njihova zemljišta u zamjenu za rezervat i obećanja državnih potpora. Na sastanku u prosincu te godine u prigodi zaključenja ugovora poglavica plemena Duwamish Seattle održao je govor na svom materinjem jeziku (nije , doduše poznato je li to Duwamish po majci ili Suquamish po ocu). Što je on zaista rekao, to nitko ne zna. Pismo nije pisano, jer je bio nepismen, a ni engleski nije znao. Tek 33 godine kasnije, dr. Henry Smith, koji je bio nazočan na tom sastanku, prema svojim bilješkama je rekonstruirao taj govor i objavio ga 29. listopada, 1887. u novinama Seattle Sunday Star. Pri tom je, uz naznaku da to nije točna kopija nego tek najbolje što je umio prema ranije uzetim bilješkama, dao maha svom pjesničkom daru, pa tekst nije ličio indijanskom govornom stilu. Tekst je zaboravljen sve do kasnih 60-tih 20. stoljeća kada je pjesnik William Arrowsmith objavio nešto moderniziranu verziju.

I konačno, ova ekološka povelja, tekst koji nazivamo porukom indijanskog poglavice bijelom čovjeku, uistinu je napisan u zimu 1971./2.. Napisao ga je scenarista Ted Perry radeći za Southern Baptist Convention's Radio and Television Commission kao dio scenarija za film o ekologiji "Home". Prvotno objavljeni tekst "govora poglavice Seatle" uzeo je pri tom kao model prema kojem je oblikovao scenario. Dopunski ga je doradio i producent John Stevens. Od tada, Perryev tekst cirkulira svijetom kao proročka izjava samog poglavice Seattle.

Radi omogućavanja usporedbe s poznatom verzijom teksta (iz 1972. godine) slijedi prva verzija koju je objavio dr. Smith 1887. godine.


 

Ona nebesa tamo, koja plaču suze sućuti nad mojim narodom stoljećima nebrojenim, a koje nam se čine nepromjenjiva i vječna, mogu se mijenjati. Danas je vedro. Sutra može biti tmurno s oblacima. Moje riječi su kao zvijezde koje nikad se ne mijenjaju. Bez obzira što Seattle kaže, veliki poglavica u Washingtonu može se uzdati u to kao što se uzdaje u povratak sunca ili promjenu godišnjih doba. Bijeli poglavica kaže da nam Veliki poglavica u Washingtonu šalje poruke prijateljstva i dobre volje. To je lijepo od njega jer znamo da ima malo koristi od našeg prijateljstva. On ima mnoštvo ljudi. Oni su poput trave koja prekriva ogromne prerije. Mojih ljudi je malo. Oni podsjećaju na raspršena stabla na ravnici pokošenoj olujom. Veliki, i pretpostavljam - dobar, Bijeli poglavica nam šalje glas da želi kupiti našu zemlju, ali je voljan dati nam dovoljno da živimo udobno. Ovo se zaista čini pravedno, čak i velikodušno, jer Crveni Čovjek više nema prava koja zahtijevaju poštovanje, a ponuda je možda i mudra, također, jer više nemamo potrebu za velikom zemljom.

Postojalo je vrijeme kada su naši ljudi prekrivali zemlju, kao što valovi vjetrom uzburkanog mora prekrivaju školjkama popločano dno, no to je vrijeme odavno prošlo dalje zajedno s veličanstvenošću plemena koja sada nisu već žalosno sjećanje. Neću se zadržavati na, niti oplakivati, našu preuranjenu propast, niti koriti svoju bljedoliku braću jer su je ubrzali, jer i nas se možda dijelom može kriviti za nju.

Mladost je impulzivna. Kada se naši mladići naljute na neke stvarne ili zamišljene nepravde, i crnom bojom obrišu crte svojih lica, to označava da su njihova srca crna, i da su često okrutni i neumoljivi, a naši starci i starice ne mogu ih obuzdati. Tako je oduvijek bilo. Tako je bilo kad je bijeli čovjek počeo gurati naše pretke prema zapadu. No, nadajmo se da se neprijateljstva među nama možda nikada neće vratiti. Mi bismo sve izgubili i nikakve koristi ne bi imali. Osveta od strane mladih ljudi smatra se dobitkom, čak i po cijenu njihovih vlastitih života, ali stari ljudi koji ostanu kod kuće u vrijeme rata, kao i majke koje imaju sinove za izgubiti, znaju bolje.

Naš dobri otac u Washingtonu - jer pretpostavljam da je sada naš otac, kao i vaš, jer kralj George je preselio svoje granice dalje na sjever - naš veliki i dobri otac, kažem, šalje nam glas da ako radimo kao što želi on će nas zaštititi. Njegovi hrabri ratnici će biti nama nakostriješeni zid snage, a njegovi divni brodovi rata će ispuniti naše luke, tako da će naši drevni neprijatelji daleko na sjeveru -  Haidi i Tsimshiani - prestati plašiti naše žene, djecu, i starce. Tada će uistinu on biti naš otac a mi njegova djeca. No, može li to uopće biti? Vaš Bog nije Bog naš! Vaš Bog ljubi vaš narod i mrzi moj! On stavlja svoje jake zaštitničke ruke s ljubavlju oko bljedolikog i vodi ga za ruku kao što otac vodi malog sina.

No, on je napustio svoju Crvenu djecu, ako su zaista Njegova. Naš Bog, Veliki Duh, čini se da nas je i on napustio. Vaš Bog čini svoj narod brojnijim svaki dan. Uskoro će ispuniti svu zemlju. Naš narod se povlači daleko kao brza oseka koja se nikada neće vratiti. Bog bijelog čovjeka ne može voljeti naš narod ili bi ih zaštitio. Oni su kao siročad koja ne može nigdje moliti za pomoć. Kako onda možemo biti braća? Kako će vaš Bog postati naš Bog i obnoviti naše blagostanje i probuditi u nama snove o povratku veličanstvenosti? Ako imamo zajedničkog Nebeskog Oca On mora biti polovičan, jer On je došao svojoj bljedolikoj djeci. Mi ga nikada nismo vidjeli. Vama je dao zakone, ali nije imao riječi za svoju crvenu djecu čije mnoštvo jednom ispunjavalo ovaj ogromni kontinent kao što zvijezde ispunjavaju svod. Ne; mi smo dvije različite rase različitog porijekla i različitih sudbina. Malo toga nam je zajedničko.

Za nas pepeo naših predaka je svet i njihovo odmorište je sveto tlo. Vi lutate daleko od grobova svojih predaka i naizgled bez žaljenja. Vaša religija je napisana na pločama od kamena, željeznim prstom vašeg Boga, tako da ju ne zaboravite. Crveni Čovjek nikada ju ne bi mogao shvatiti ili zapamtiti. Naša vjera je tradicija naših predaka - snovi naših staraca, dani im u svečanim satima noći od strane Velikog Duha; i vizije naših poglavica i napisana je u srcima naših ljudi.

Vaš mrtvi prestaju voljeti vas i zemlju svog rođenja čim prođu portalima groba i odlutaju preko zvijezda. Uskoro su zaboravljeni i nikada se ne vraćaju. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovaj divni svijet koji im je dao biće. Oni još uvijek vole njegove zelene doline, njegove mrmljajuće rijeke, njegove veličanstvene planine, skrivene drage i jezera i uvale obrubljene zelenilom, i uvijek čeznu u nježnoj blagoj naklonosti za živima usamljenog srca, a često se i vraćaju iz sretnih lovišta da ih posjete, vode, savjetuju i utješe.

Dan i noć ne mogu živjeti zajedno. Crveni Čovjek se oduvijek izmicao dolasku Bijelog Čovjeka, kao što se jutarnja magla miče pred jutarnjim suncem. Međutim, vaš prijedlog se čini pravedan i mislim da će ga moj narod prihvatiti i da će se povući u rezervat koji im ponudite. Onda ćemo živjeti odvojeno u miru, jer se čini da su riječi Velikog bijelog poglavice riječi prirode koje govore mojim ljudima iz gustog mraka.

Od male je važnosti gdje ćemo provesti ostatak naših dana. Njih neće biti mnogo. Indijanska noć obećava mrak. Niti jedna zvijezda nade ne lebdi nad horizontom. Vjetrovi koji tužno zvuče jauču u daljini. Čini se da je sumorna sudbina na stazi Crvenog Čovjeka, i gdje god, čut će približavajuće korake svog smrtonosnog razarača i pripremiti se stoički suočiti se sa svojom propašću, kao i ranjena srna koja čuje približavanje lovčevih koraka.

Još nekoliko mjeseci, još nekoliko zima, i niti jedan od potomaka moćnih domaćina koji su se nekoć kretali preko ove široke zemlje ili su živjeli u sretnim domovima, zaštićeni Velikim Duhom, neće ostati da tuguje nad grobovima naroda nekoć snažnijeg i s više nade od tvog. Ali zašto bih trebao žaliti nad preranom sudbinom mog naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija slijedi naciju, kao valovi na moru. To je prirodni red, a žaljenje je beskorisno. Vaše vrijeme raspadanja može biti daleko, ali će sigurno doći, jer ni Bijeli Čovjek čiji je Bog hodao i razgovarao s njim kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Možda i jesmo braća nakon svega. Vidjet ćemo.

Mi ćemo razmisliti o vašem prijedlogu, a kada odlučimo mi ćemo vas obavijestiti. No, ako ga prihvatimo, ja ovdje i sada postavljam taj uvjet da nam neće biti odbijena povlastica da bez  zlostavljanja posjećujemo u bilo koje vrijeme grobove naših predaka, prijatelja i djece. Svaki dio ove zemlje je svetinja u očima mojih ljudi. Svaka padina, svaka dolina, svaka ravnica i gaj, posvećeni su nekim tužnim ili sretnim događajem u danima davno nestalim. Neka bude pravedan i ljubazno se odnosi prema mom narodu, jer mrtvi nisu nemoćni. Mrtvi, rekao sam? Ne postoji smrt, samo promjena svjetova.

Čak i stijene, za koje se čini da su glupe i mrtve kao sparina na suncu uz tihu obalu, uzbuđuju sjećanjima na uzbudljive događaje vezane uz živote mojih ljudi, a sama prašina na kojoj sada stojiš odgovara s više ljubavi na njihove korake nego na tvoje, jer obiluje krvlju naših predaka, a naša bosa stopala svjesna su naklonog dodira.

Naši preminuli hrabri, privržene majke, drage djevojke sretnih srca, pa čak i mala djeca koja su živjela ovdje, i radovala se ovdje kratko vrijeme, voljet će ove tmurne samoće a u večer pozdravljati sjenovite duhove koji se vraćaju.

I kad posljednji Crveni Čovjek iščezne, a sjećanje na moje pleme postane mit među Bijelim Ljudima, ove obale će vrvjeti nevidljivom smrću svog plemena, a kada se djeca vaše djece zamisle sama na polju, u trgovini, na autocesti, ili u tišini šume bez utabanih staza, ona neće biti sama.

U svoj zemlji nema mjesta posvećena samoći. Noću, kada su ulice vaših gradova i sela tihe i smatrate ih napuštenima, one će vrvjeti domaćinima koji se vraćaju, koji su ih jednom ispunjavali i koji još uvijek vole ovu prekrasnu zemlju. Bijeli Čovjek nikada neće biti sam.

Prevela: Mirna Brunčić

 
Share on Google+