LEKSIKONI

VEDRI DUH

Za početak, da se podsjetimo - u svakom zboru postoje četiri glasa: sopran, alt, tenor i bas. Oni se ponekad dijele na prve i druge glasove i svaki od njih pjeva u različitom opsegu. Također, svaki od ovih glasova ima različit "personaliti" (ah, kako ovo fancy zvuči!). Sad se možemo zapitati - zašto pjevanje različitih notnih visina čini ljude da se ponašaju različito? I zaista, ova misterija do danas još uvijek nije adekvatno prostudirana niti razjašnjena. Jedan uzrok tome jest činjenica da su znanstvenici koji proučavaju glazbu i glazbenike uglavnom i sami glazbenici - i naravno imaju svoje bubice i komplekse Tenora, Zbornista, Timpanista i slično. U svakom slučaju - činjenica je da se pripadnici svakog od ova četiri zboroskopska znaka, pardon, glasa, mogu lako razlikovati, što će u nastavku i biti objašnjeno.

SOPRANI pjevaju najviše tonove, zbog čega smatraju da upravljaju svijetom. Imaju dužu kosu, šljaštaviji nakit i lepršavije suknje od svih, i strašno su uvrijeđene ukoliko im nije dozvoljeno da odu bar do F2 u svakom mogućem dijelu. Kada se konačno dokopaju voljenih visokih tonova (yessss!) drže ih bar upola duže nego što to kompozitor i/ili dirigent traži od njih, da bi se poslije toga žalile kako ih grlo ubija i da su gorespomenuti - sadisti. Kada je riječ o ostalim glasovima zbora, Soprani imaju različit stav prema svakom, mada za sve važi isto - svi su u odnosu na njih inferiorni. Altovi im nekako dođu kao druge violine prvima - simpatične za harmonizaciju, ali ne baš i neophodne. Svi Soprani imaju taj potajni osjećaj da bi Altovi komotno mogli i ne pjevati i da bi djelo pritom u suštini zvučalo isto. Također, one ne razumiju zašto bi itko uopće i pjevao u tom opsegu - kad je to tako dosadno. S druge strane, Tenori mogu biti veoma interesantni za suradnju; osim velike šanse za flert (opće je poznata činjenica da Soprani nikad ne flertuju s Basovima), Soprani vole pjevati duete s Tenorima, budući da je sve što Tenori rade - zapravo veliki trud da pjevaju u niskom-do- srednjim sopranskim lagama, dok se One šepure gore u stratosferi. Za Soprane, Basovii su zemaljski šljam - oni pjevaju prokleto glasno, beskorisni su za zajedničko pjevanje, jer pjevaju taaako nisko, i na kraju, pobogu, nešto mora da nije u redu s bilo kim tko pjeva u bas ključu.

ALTOVI su za zbor kao sol za zemlju - bar po njihovom mišljenju. Altovi su skromne žene koje bi nosile farmerice na koncerte ukoliko bi im to bilo dozvoljeno. One su u jedinstvenoj poziciji u zboru, jer se nikako ne mogu žaliti da moraju pjevati jako visoko ili jako nisko, i svjesne su toga da svi ostali glasovi smatraju da su njihove dionice jednostavne do sažaljevanja. Ali, One znaju bolje - dok Soprani vrište gore na A2, One su te koje moraju pjevati detaljne pasaže pune povisilica, snizilica i trikova s ritmom, a nitko to i ne primjećuje, jer soprani pjevaju tako glasno (kao uostalom i Basovi). Altovi ponekad dobiju duboki potajni užitak kad se urote protiv Soprana i natjeraju ih u falš. Prema Tenorima Altovi imaju urođeno nepovjerenje, pošto oni pjevaju u gotovo istom opsegu i pritom misle da bolje zvuče. Ali zato, one vole Basove i uživaju pjevati duete s njima - kad Bas ionako zvuči kao podzemna tutnjava, što ustvari i predstavlja jedinu priliku kad se Altovovi mogu zaista čuti. Još jedna pritužba Altova ide na činjenicu da ih uvijek ima previše i da stoga one nikad nemaju priliku pjevati zaista glasno.

TENORI su razmaženi. I to je to. Jedno je sigurno - nikad ih nema dovoljno, i dirigent će radije prodati svoju dušu nego pustiti polupristojnog tenora da ode iz zbora (dok je npr. uvijek spreman da otkači par Altova upola cijene). I onda, iz nekog razloga - par Tenora je zaista, zaista dobro - to je jedna od onih iritantnih činjenica života, zar ne...? Stoga uopće ne čudi to da Tenori uvijek u notama dobijaju "krumpire" - uostalom, tko još može baciti Soprane u nesvjest? Jedna stvar koja Tenore čini nesigurnim jeste optužba (uglavnom od strane Basova) da bilo tko tko pjeva tako visoko stavlja svoj spol pod znak pitanja. Naravno, ovo nijedan Tenor nikad neće priznati - zapravo, samo će se još više žaliti kako je kompozitor sadista koji ih tjera da pjevaju tako prokleto visoko. Tenori također imaju odnos ljubav-mržnja s dirigentom, pošto im on uvijek govori da ih ima jako malo i da moraju pjevati glasnije. Nijedan dirigent u povijesti glazbe nije tražio tiši tenor u forte pasažu. U odnosu na ostale glasove, Tenori se osjećaju blago ugroženo - od Soprana, jer one mogu pjevati te nevjerojatno visoke tonove, Altova - jer One nemaju problem pjevati ono za što se Tenor ubija, i naravno, Basova, jer iako oni ne mogu otpjevati išta iznad E, to rade toliko glasno da prosto udave Tenore. Naravno, Tenori će radije umrijeti nego priznati bilo što od ovog. Slabo je poznata činjenica da Tenori, dok pjevaju, više pomjeraju obrve od bilo kog drugog glasa.

BASOVI pjevaju najdublje. Ovo objašnjava sve, u osnovi. Oni su solidni ljudi kojima se može vjerovati i koji imaju više facijalne dlake od bilo kog pripadnika od bilo kog drugog glasa. Basovi se osjećaju vječito potcijenjenim, ali imaju ono duboko uvjerenje da su oni zapravo najvažniji glas (stanovište koje podržavaju i muzikolozi, ali definitivno ne i Soprani ili Tenori), uprkos činjenici da imaju najdosadniju dionicu u zboru - uglavnom pjevajući jednu jedinu notu u nepreglednim "krompirima". Oni ovo nadoknađuju tako što pjevaju najglasnije što mogu - i zaista, zar nije najveći broj Basovova tubista u srcu? Basovi su jedini glas koji se redovno žali kako su im dionice niske i prave grozne izraze lica dok pokušavaju dosegnuti te dubine. Oni su darežljivi ljudi, ali se ta darežljivost ne proteže i do Tenora, koje smatraju dekadentnim pozerima. Zapravo, Basovi mrze pjevati s Tenorima više nego bilo što drugo. S druge strane, Oni vole Altove - osim u slučajevima kad imaju duete u kojima, naravno, samo Altovi dobijaju dobru dionicu. Što se Soprana tiče, one su jednostavno paralelni univerzum koji Basovi ne razumiju baš nikako. Oni ne mogu zamisliti zašto bi itko ikada želio pjevati tako visoko i pritom zvučati tako grozno kad pogriješi. Kada Bas pogriješi, ostala tri glasa će ga pokriti, tako da on može nastaviti svojim veselim putićem, znajući da će nekada, nekako, baš On završiti u osnovi akorda.

Prema: Ina Ćolić, http://vukajlija.com