Jednog jesenjeg, toplog, lijenog predvečerja, koje je polako vuklo svoje skute u pravcu noći, baš u momentu kada dan prestaje da bude dan i postaje noć, starim prašnjavim seoskim putem među zlatnim bojama natopljenim poljima žita, putem kojim je rijetko tko i kada prolazio, hodala je sićušna, pogrbljena starica, potpuno sijede kose odjevena u neku potpuno neupadljivu odjeću. Bila jako stara pa je podupirući se na štap koji je imala u lijevoj ruci, hodala polako, kao da nije znala da li će biti u stanju načiniti sljedeći korak, ali je ipak hodala, kao da ima sve vrijeme ovog svijeta na raspolaganju... Korak po korak...da ta starica nikako nije mogla biti neka obična stara žena primijetio bi samo netko tko bi se malo bolje zagledao u nju, i oko nje.. njena stopala su ostavljala čudan svjetao trag na starom, prašnjavom putu, i bila su potpuno čista iako je hodala bosa, a njen stalno prisutni veseli, osmijeh je upotpunjavao pjesmicu koju je tiho pjevušila, hodajući tako, starim, napuštenim, prašnjavim, seoskim putem i ostavljajući čudnu treperavu svjetlost stopala na putu i neopisivi miris svježine na njemu... Najednom je zastala, ugledavši neko stvorenje kako šćućureno sjedi ispod jedne stare žalosne vrbe...nekako okruglo, pa čupavo, ma kao neko tamno, staro olinjalo ćebe koje više nikom nije bilo potrebno, pa se eto tu našlo odbačeno. Nije bila sigurna da li je to "netko", pomislila je u prvi mah da je to "nešto" i to nešto bez života u sebi, ali je ipak sjela na zemlju mnogo gipkije nego što bi joj godine dozvoljavale i upitala: "Tko si ti?" To "nešto" se promeškoljilo i potom kao iz niotkuda izroniše dva tamna oka bez trunke sjaja u njima i odgovor: "Ja sam... ja. Tuga", rekao je glas šapatom, skoro toliko tiho da je bilo veoma teško i čuti... "O, Tuga!" povika mala žena sva sretna kao da je vidjela svog starog prijatelja. "Ti me poznaješ?" pitala je Tuga sumnjičavo. "Naravno da te poznajem, pratila si me često na mom putu i uvijek neki dobar komad njega, putovale smo zajedno"... "Da, ali", sumnjivo reče Tuga, zašto ne bježiš od mene, jel' te nije strah?" "Zašto bi trebala bježati, pa i ti sama dobro znaš, baš kao i ja da uvijek stigneš onoga za kim kreneš, nego ono što te želim pitati je:"Zašto si tako obeshrabrena?" "Tužna sam", odgovorila je tamna figura slomljenog glasa. Mala starica sjede bliže. " To mi je tako žao, a reci mi molim te zašto?" Tuga uzdahnu duboko. Da li je moguće da postoji netko na ovom svijetu tko želi čuti zašto je Tuga tužna, razmišljala je u sebi. "Nitko me neće i nitko me ne voli", počela je s pričom...znam, ali uprkos tome, moja je sudbina takva, da moram ići među ljude i tamo neko vrijeme i ostati iako me se boje i izbjegavaju me kao najveću zarazu kojoj nema lijeka..i, i onda čujem kako pričaju uz lažan osmijeh pretvarajući se da me ne vide da je život sunčan dan, vedar i bez ijednog oblaka, kako ja ne postojim uopće i dok to govore umiru od bolova koje im prave grčevi u stomaku i nedostatak zraka u plućima, pa ih čujem dalje kako u sebi kažu da da se trebaju obuzdati, smiriti i skoncentrisati na nešto drugo, pa onda opet kada ojsete teret na leđima i ramenima koji ne mogu podnijeti, dođe im da zaplaču, ali onda ih opet slušam kako sebi kažu-samo slabići plaču, pa onda vidim kako im se sakupljene suze bune i imaju rastuću tendenciju ka eksploziji, s prijetećom ogromnom štetom i na ostale organe u tijelu i opet ništa ne shvaćajući i nepriznajući mene, a u želji da uguše čitav niz post-reakcija na onu prvu i pogrešnu, okreću se alkoholu i drogama i sve to samo da me ne bi osjetili.." "O, znam, takve ljude sam često sretala na svom putu", reče starica. Tuga se skvrči još više, nekako skroz tako kao da se izgubi u sebi samoj i postade još manja... "A, pri tome" , nastavlja starica praveći se da ne vidi reakciju Tuge, "samo im želim pomoći svojom blizinom i energijom koju čuvam za takve prilike, da izgrade gnijezdo u kome će moći izliječiti svoje rane, jer znam jedno, samo onaj tko otvori Tugi vrata i isplače sve svoje neprolivene, a nagomilane suze, može izliječiti rane, ma kako velike one bile.. Ali, ljudi to ne žele, umjesto toga se maskiraju i crtaju velike osmjehe preko svojih rana, ili se umotavaju u debele slojeve gorčine sve dok ne naprave kamene štitove od te iste gorčine, koja im gasi pogled, usporava hod, onemogućava disanje." Tuga je prikrivala suze, pa je počela glasno plakati, a onda je očajno zajecala na sav glas. Mala starica je uzela Tugu koja se od očaja još više smanjila u naručje i umirujuće joj tiho pjevušila na uho. "Kako mekana i nježna se Tuga osjeća pod rukom" pomislila je u sebi, mazeći je nježno po glavi. "Plači samo Tugo", rekla je s puno ljubavi, "odmori se, da bi opet mogla sakupiti snagu koja ti je potrebna. Od sada nećeš više putovati sama, ja ću te pratiti jer nedam da obeshrabrenje dobije još veću moć nego što je ima." Tuga najednom prestade plakati. Onda sjede i pogleda svoju novu prijateljicu, "Ali... ali - tko si ti ustvari? "Ja?" reče zvonkim glasom, stara dama i nasmija se veselo kao djevojčica. "Moje ime je - NADA!" |