Na kraju jednog polja stajaše Ljubav i Samoća i promatraše mladi zaljubljeni par. Samoća reče Ljubavi: - Kladim se, da ću ih rastaviti. Ljubav uzvrati: - Sačekaj samo malo! Daj mi šansu da provjerim samo jednu stvar kod njih, a poslije toga možeš da odeš kod njih koliko god hoćeš puta. Samoća se složi sa tim. A Ljubav se približi zaljubljenima, dodirnu ih, pogleda ih u oči i spazi u njima sjaj. Vrati se nazad i reče Samoći: - Hajde, sada je red na tebe! - Ne, - odgovori Samoća - Sada ništa ne mogu da napravim, sada su njihova srca ispunjena Ljubavlju. Doći ću malo kasnije. Proteče neko vrijeme i Samoća navrati pokraj kuće onog zaljubljenog para i vidje mladog oca i mladu majku sa novorođenom bebom. Samoća se bila nadala, da će ih do tada napustiti ljubav i nestrpljivo iščekujući, prekorači preko njihovog praga. No pogledavši im u oči, ona vidje samo Zahvalnost. Okrenu se nazad i reče: - Doći ću kasnije… Proteče još dosta vremena i Samoća se pojavi ponovo pred njihovim vratima i začu dječju vrisku. Otac se tek vratio sa posla umoran, a majka je uspavljivala djecu. Samoća se opet ponada, da će ovog puta moći da ih rastavi, jer kako reče: "Prošlo je toliko vremena i Ljubav i Zahvalnost bi dosad već trebali napustiti njihova srca." No pogledavši im u oči, ona sada spazi u njima Poštovanje i Razumijevanje. - Doći ću kasnije, reče i ovog puta i okrenu se i ode. Proteče opet mnogo vremena. I Samoća se, po običaju, još jednom pojavi pred domom zaljubljenih. Primijeti sada da su im djeca već bila porasla. Sijedi otac je nešto objašnjavao sinovima, a majka je pripremala večeru u kuhinji. Zagledavši im se u oči, Samoća se još jednom razočara, vidjevši ovaj put u njima Povjerenje. Proteče najviše vremena od tada. I Samoća još jednom svrati u isti dom. Zapazila je sada da unučad odlaze od kuće, a da kraj kamina ostade sjediti rastužena i onemoćala starica. Samoća je pogleda i slavodobitno reče: - To je to, došao je konačno i moj trenutak! Htjede zatim da joj pogleda u oči i da se uvjeri, no istog trena starica ustade i izađe iz kuće. Samoća krenu za njom. Uskoro, nekada mlada djevojka, a sada stara žena, stiže do groblja i sjede pored jednog groba. Bješe to grob njenog supruga. - Izgleda, da sam ipak zakasnila - reče Samoća. - Vrijeme je dovršilo ono što je bio moj zadatak. Tek tada se Samoća zagleda u rasplakane oči starice, i u njima vidje po prvi put USPOMENU: Uspomenu na Ljubav, Zahvalnost, Poštovanje, Razumijevanje i Povjerenje.
|