Vjetar je sreo prekrasan Cvijet i zaljubio se u njega. I dok ga je nježno milovao, Cvijet mu je uzvraćao s još više ljubavi izražavajući je bojom i mirisom. No Vjetru se to učini nedovoljnim te on odluči: - Ako dam Cvijetu svu svoju moć i snagu, on će mi uzvratiti s još više ljubavi. I Vjetar zapuše prema Cvijetu moćnim dahom svoje ljubavi. No Cvijet ne izdrža tu burnu Vjetrovu strast i slomi se. Vjetar kad to vidje pokuša svim silama da ga podigne sa zemlje i oživi, ali mu svi napori ostadoše uzaludni. On onda odluči da se smiri i zapuše prema Cvijetu nježnim dahom svoje ljubavi, no Cvijet je već lagano venuo tu pred njegovim očima. Zaurla tada Vjetar: - Dao sam ti se svom snagom svoje ljubavi, a ti se slomi! Očigledno je da u tebi nije ni bilo dovoljno snage da mi uzvratiš ljubav. Znači, ti me nisi ni volio! Ali Cvijet na to ništa ne odgovori…Bio je već bio mrtav. I tek tada Vjetar shvati da se ljubav ne mjeri snagom i strašću, već nježnošću i brižnim odnosom prema onome koga voliš, ali bi prekasno. |