Marija je pred porođajem. Negdje iza podneva dobila je trudove i što će sad? Muž radi, a ne može više čekati. Nazove ona taksi, napiše mužu poruku i ode u rodilište. Smjesti je sestra u krevet i kaže joj da pričeka doktora. Čeka ona, čeka, kad odjednom kraj kreveta zasja neka svjetlost i ukaže se neka prikaza. - Nemoj me se bojati, ja sam dobra vila - reče joj prikaza. - Pomoći ću ti. Da ti iskreno kažem, već stoljećima gledam kako se žene pate, rađaju u mukama i bolovima, a kad se vrate kući, dolaze gosti i rodbina i čestitaju ocu. To nije pravedno! Odlučila sam, stoga, polovinu bolova porođaja prenijeti na oca. Rečeno, učinjeno. Mahne vila čarobnim štapićem, izgovori neke magične riječi, koje Marija nije razumjela, i nestane. Negdje oko ponoći dobije žena trudove, sestra pozove doktora i ona stvarno rodi sina uz upola manje bolova od uobičajenih, kako je to konstatirala sestra. Ujutro dođe njezin muž, umoran, iscrpljen, izmožden. Pita ga žena: - Što se dogodilo? Loše izgledaš, da nisi bolestan? - Ma nisam - odgovori joj muž. - Sinoć sam pročitao tvoju poruku, prekasno je bilo da dođem pa sam večerao i zadrijemao. Nisam spavao ni jedan sat kad je susjed Marko počeo urlati kao da ga živog deru. Otrčao sam do njega i pitao ga što mu je. On je rekao da nema pojma, da u stomaku ima užasne bolove. Tako sam dežurao uz njegov krevet sve do jutra i odvezao ga u bolnicu. Evo me sad konačno ovdje da vidim tebe i našeg sina. |