PRIČE

VEDRI DUH

Jednom davno, u vremenu moga djetinjstva, moj otac i ja stajali smo u redu za ulaznice u cirkus. Konačno je, nakon dugoga čekanja, ispred nas ostala samo jedna obitelj. U redu je stajalo osmero djece; vjerojatno su svi bili mlađi od dvanaest godina. Bilo je očigledno da su siromašni. Njihova odjeća nije bila skupocjena, ali je bila čista. Djeca su stajala u parovima iza roditelja, držeći se za ruke. Uzbuđeno su brbljali o klaunovima, slonovima i drugim čudesima cirkusa koje će tu večer vidjeti. Bilo je jasno da nikada prije nisu bili u cirkusu. Ovo je trebao biti nedoživljeni vrhunac njihovog djetinstva. Otac i majka ponosno su stajali ispred njih. Mama je držala oca za ruku gledajući ga kao da govori: "Ti si moj vitez na bijelom konju". On se smješkao i ponosno šepurio, gledajući je kao da odgovara: "Pa, naravno da jesam". Prodavačica je upitala oca koliko ulaznica treba. Ponosno je odgovorio: "Dajte mi, molim Vas, osam dječjih i dvije ulaznice za odrasle." Prodavačica je kazala cijenu, objašnjavajući da su karte nešto poskupjele. Čovjek je zastao, problijedio prebrojavši novce iz svog džepa. Nije imao dovoljno. Samo je tužno gledao ženine oči. Kako da se sada okrene i kaže svojoj djeci da nema dovoljno novca za ulaznice?!

Primijetivši što se događa, moj je otac zavukao ruku u džep, izvukao novčanicu od dvadeset eura i bacio je na zemlju. Ni mi nismo bili bogati, ali smo imali dovoljno za ono što nam treba… Zatim se sagnuo, pokupio novčanicu, lupnuo muškarca po ramenu i rekao: "Oprostite, gospodine, ovo vam je ispalo iz džepa." Čovjek je shvatio što se događa. Nije tražio milostinju, ali je itekako cijenio pomoć u očajnoj, srcu bolnoj i neugodnoj situaciji. Pogledao je moga oca u oči, uhvatio ga za ruke čvrsto stežući novčanicu od dvadeset dolara. Dok mu se suza kotrljala niz obraz, drhtavim je usnama odgovorio: "Hvala vam, puno vam hvala gospodine. Ovo doista mnogo znači i meni i mojoj obitelji."

Moj otac i ja vratili smo se do auta i odvezli se kući. Te večeri nismo otišli u cirkus, ali ondje nismo bili uzalud.