Uđe čovjek u trgovinu s cipelama i priđe mu ljubazan prodavač: "Kako vam mogu pomoći, gospodine?" "Želim par onakvih crnih cipela kakve stoje u izlogu-" "Naravno, gospodine. Da vidimo: broj koji tražite sigurno je... četrdeset jedan. Je li tako?" "Nije. Trideset devet molim." "Oprostite, gospodine. Već dvadeset godina radim ovaj posao i vaš je broj sigurno četrdeset jedan. Možda četrdeset, ali nikako trideset devet." "Molim vas trideset devet." "Oprostite, mogu li vam izmjeriti nogu?" "Mjerite vi što hoćete, ali ja želim cipele broj trideset devet." Prodavač izvadi iz kutije onu čudnu napravu koju rabe prodavači cipela kako bi izmjerili noge pa sa zadovoljstvom objavi: "Vidite? Što sam rekao: četrdeset jedan!" "Recite mi, tko će platiti cipele? Vi ili ja?" "Vi." "Dobro. Možete li mi onda donijeti trideset devet?" Prodavač, napola rezigniran i iznenađen, ode potražiti par cipela broj trideset devet. Putem shvati o čemu je riječ: cipele nisu za tog čovjeka nego su sigurno dar. "Gospodine, izvolite: trideset devet, crne." "Možete li mi dati žlicu?" "Obut ćete ih?" "Da, naravno." "Za vas su?" "Da! Možete li mi donijeti žlicu?" Žlica je bila nužna da ta noga ude u cipelu. Nakon mnogih pokušaja i smiješnih položaja, mušterija uspije ugurati čitavu nogu u cipelu. Uz jauke i gunđanje napravi nekoliko koraka preko tepiha, svaki teže od prethodnoga. "Dobro. Uzet ću ih." Prodavača zabole prsti pri samoj pomisli na mušterijine prste zgnječene u cipelama broj trideset devet. "Da vam ih zamotam?" "Ne, hvala. Ostavit ću ih na nogama." Mušterija izađe iz trgovine i prohoda, kako je mogla, tri bloka koja su ga dijelila od radnog mjesta. Radio je kao blagajnik u banci. U četiri poslije podne, nakon što je proveo na nogama više od šest sati u tim cipelama, lice mu je bilo izobličeno, oči crvene, a suze su mu obilno curile iz očiju. Njegov kolega sa susjedne blagajne promatrao ga je čitavo popodne i zabrinuo se za njega. "Što ti je? Nije ti dobro?""Jest. To je zbog cipela." "Što je s cipelama?" "Stišću me." "Što im je? Smočile su se?" "Nisu. Dva broja su manje od moje noge." "Čije su?" "Moje." "Ne razumijem. Ne bole te noge?" "Otpadaju mi." "Pa?" "Objasnit ću ti", reče gutajući slinu. "Ne živim život pun velikih užitaka. Zapravo, u posljednje vrijeme imam veoma malo ugodnih trenutaka." "I?" "Ubijam se u ovim cipelama. Užasno patim, to je točno... Ali za nekoliko sati, kada dođem kući i izujem ih, možeš li zamisliti kakav ću užitak osjetiti? Kakav užitak, stari! Kakav užitak!" Posuđeno iz: Jorge Bucay "Ispričat ću ti priču", Fraktura Zagreb, 2017.
|