Dva brata blizanca jednog su dana dok je majka spavala, u njezinoj utrobi započela raspravu. Prvi brat kaže drugome: - Ej, braco, gdje si? E, vjeruješ li ti u život poslije rođenja? - Da, naravno. Vjerujem da postoji život poslije rođenja… jer… zašto bismo inače bili ovdje da nema ništa poslije… ne znam, kakvog bi smisla bilo da se mi tu sada nalazimo. Ja mislim da smo ovdje sada upravo da bi se pripremili za taj drugi život! - Ma, ja ne vjerujem! To su gluposti! Ne postoji život poslije rođenja. Kakav bi taj život uopće mogao biti? - Pa, ne znam, ali vjerujem da će možda biti više svjetla. Možda ćemo moći samostalno disati, jesti vlastitim rukama, možda ćemo moći hodati, a tko zna… možda čak i trčati. Oduvijek sam maštao o tome, kako bi bilo, kakav je to osjećaj trčati sam. - Ma daj, buraz, ne pričaj bedastoće! Nemoguće je hodati, a kamoli trčati. Nemoguće je jesti vlastitim rukama. Ne postoji život poslije rođenja. To su samo tvoja maštanja i sanjarenja. Rođenje je kraj! - Vidiš, ja sam ipak uvjeren da postoji. Postoji nešto poslije rođenja. Nešto sasvim drugačije od života koji sada živimo. - E, braco moj, ovo ti je jedini život! Postojanje u tamnoj, uskoj dolini - samo eto, skupa smo tu pa nam je lakše. Nisi sam. Osim toga, znaš da se nitko poslije rođenja nikad nije vratio ovamo natrag, pa da nam kaže da ima nešto poslije. Rođenje je, prema tome, kraj. - Ne mogu točno znati kako će taj drugi život izgledati, mogu samo nagađati, maštati kako bi to možda moglo izgledati, ali nije toliko ni važno, kad znam da ćemo u tom životu, kad izađemo odavde, jednog dana vidjeti našu mamu, i upoznati je! - Mamu? Ti vjeruješ u mamu? Pa gdje je onda ta naša mama? - Mama je svuda oko nas. Da nema mame, ne bi ni nas bilo. Zahvaljujući njoj mi postojimo. - Ma daj! Baš! Mamu nikada nisam vidio, a pošto je nisam vidio - ne mogu u nju ni povjerovati. Pa nisi je ni ti vidio! Mama ne postoji! - Nisam je vidio, ali znam, osjećam da postoji i da nas čeka. Vjerujem da nas mama voli, da smo čeka dan kad ćemo se sresti, ali ne možemo još, još nismo spremni, moramo još narasti. Ponekad, kad se potpuno umirim, mogu je čuti kako pjeva i miluje naš svijet i priča nam kako nas voli. Znaš, uvjeren sam da naš život poslije rođenja zapravo tek počinje. I bi svjetlo… |