Nekada davno živio je jedan veliki čovjek koji se oženio ženom svojih snova. Iz njihove ljubavi rođena je jedna mala djevojčica. Bila je bistra i vesela, i veliki čovjek mnogo je volio svoju djevojčicu. Dok je bila sasvim mala, on bi je uzeo u naručje, pjevušio neku melodiju i plesao s njom po sobi govoreći joj: "Volim te, djevojčice mala." Djevojčica je rasla, a veliki čovjek bi je i dalje grlio i govorio joj: "Volim te, mala djevojčice." Mala djevojčica bi se durila i govorila: "Više nisam mala djevojčica." Čovjek bi se tada nasmijao i rekao: "Ali, ti ćeš za mene zauvijek ostati moja mala djevojčica." Mala djevojčica, koja to više nije bila, napustila je kuću i otišla u svijet. Kada je upoznala sebe, tada je bolje shvatila čovjeka. Uvidjela je da je on bio velik i jak, i tek sada otkrila je njegove snage. Jedna od njih bila je njegova sposobnost da iskaže ljubav prema obitelji. Ma gdje da se nalazila u svijetu, taj čovjek bi je dozivao govoreći joj: "Volim te, mala djevojčice." Došao je dan kada je ta mala djevojčica, koja to više nije bila, primila jedan telefonski poziv. Veliki čovjek se razbolio. Doživio je moždani udar. Djevojci su objasnili da je izgubio dar govora. Nije mogao govoriti, a nisu baš bili sasvim sigurni ni da li čuje riječi koje mu se upućuju. Više se nije mogao smješkati, smijati, hodati, grliti, igrati, niti da maloj djevojčici, koja to više nije bila, kaže da je voli. Željela je mu je pomoći. Kada je ušla u sobu, vidjela je da je sitan i potpuno slab. Gledao je u nju i pokušavao progovoriti, ali nije uspijevao. "Mala djevojčica" učinila je jedinu stvar koju je mogla. Popela se na krevet i legla pored svog velikog čovjeka. Dok su joj se slivale suze, svojim rukama obgrlila je opuštena očeva ramena. Držeći glavu na njegovim grudima, razmišljala je o mnogim stvarima. Sjećala se predivnih trenutaka koje su zajedno proveli. Oduvijek je osjećala da je taj veliki čovjek štiti i pazi. Bilo joj je teško zbog gubitka koji će morati pretrpjeti. Žalila je što više neće čuti riječi ljubavi koje su joj toliko prijale. A onda je čula otkucaje srca tog čovjeka. Njegovo srce bilo je muzika i riječi koje je uvijek slušala. Srce kuca ravnomjerno kao da se ne obazire na to što je ostali dio tijela oštećen. I dok je tako smireno držala glavu na njegovim grudima, dogodilo se čudo. Čula je ono što joj je bilo potrebno. Njegovo srce otkucavalo je riječi koje usta više nisu mogla izgovoriti... Volim te Volim te Volim te Mala djevojčice Mala djevojčice Mala djevojčice I, našla je utjehu.
Patty Hansen iz: Jack Canfield & Mark Victor Hansen, Chicken Soup for the Soul (Health Communications, 1993) |