Bio jednom jedan redovnik koji je gorljivo služio Bogu i ljudima. Godinama je marljivo molio i radio. Trudio se je svaki trenutak upotrijebiti Bogu na slavu, a ljudima na korist. Ništa mu nije bilo teško: propovijedao je i ispovijedao, pomagao u svakodnevnim poslovima u samostanu… Međutim, s vremenom je primijetio da se taj žar u njegovu srcu smanjuje, iako se je svojski trudio održati ga molitvom, postom, razmatranjem Božje riječi. Trajalo je to već neko vrijeme i on se je ozbiljno zabrinuo. U njemu se počelo javljati pitanje ima li to što radi smisla pa čak i je li promašio poziv! "Možda bi bilo bolje da odustanem i u svijetu potražim neko drugo zanimanje u kojem ću bolje služiti Bogu i bližnjima?" razmišljao je. Jednog dana, dok je sjedio za svojim radnim stolom pored prozora, pogled mu se je zaustavio na subratu koji je okopavao vrt. Ovaj je subrat bio puno stariji i svi su ga u samostanu veoma cijenili zbog njegova iskustva i mudrosti. Mladi ga je redovnik stoga odlučio upitati za savjet. Spustio se u vrt i stao pored svoga subrata. - Dragi brate - pozdravio ga je. - Htio bih te zamoliti za savjet. Mučim se već tjednima i ne znam što da učinim. - Reci, sinko - ljubazno mu je odvratio stari redovnik ne davši se smesti u svome poslu. - Upao sam u krizu… Čini mi se da ništa što radim nema smisla. Pitam se jesam li uopće izabrao pravi poziv… - Mhm… - kimao je starac slušajući ga pozorno, dok je i dalje polako i ritmički kopao. - Htio sam te pitati jesi li ti kada imao takvih dvojbi. - Mhm… Jesam - odvratio mu je starac. - Kako si to riješio? Što si napravio? Starac je malo zastao, podigao pogled prema mladom redovniku i rekao: - Ništa. Nisam odustao. Nastavio sam raditi sve ono što sam radio do tada. Nakon nekog vremena, sve bi ponovno bilo u redu, baš kao prije…
|