Neki bogat i zavidljiv samuraj uputi se u šetnju. Bilo je podne i sunce je peklo tako jako da svileni suncobran nije mogao zaštititi čovjeka od vrelih sunčevih zraka. Hladeći se lepezom, samuraj pogleda u nebo i reče: "Najslabije stvorenje na svijetu je čovjek. Njemu sve može naškoditi: i vjetar, i mraz i sunce. Htio bi da budem sunce. Na svijetu nitko nije jači od sunca." Samo što to reče, pretvori se u sunce. Pogledavši na zemlju, čovjek-sunce gordo reče: "Nitko nije jači od mene! Sve ljude što žive na zemlji mogu spaliti svojim zracima za jedanu minutu!" - Pogrešno misliš da nitko nije jači od tebe! - dobaci mu ogroman crni oblak koji je lebdio pored njega. Oblak se raširi pod suncem i sakri ispod sebe zemlju. Ma koliko se sunce trudilo, njegovi zraci nisu mogli probiti ogroman tamni oblak. Sunce se rastuži: "Znači, oblak je jači od mene. Ah kako želim postati oblak." Samo što to pomisli, pretvori se u oblak. Oblak se obradova: "Na svijetu nitko nije jači od mene? Odmah ću pokriti sunce i potopiti svu zemlju." Iz oblaka koji zakloni sunce poče pljuštati kiša. Odmah s brda pojuriše strašni potoci i vode, rijeke iziđoše iz korita i jurnuše na polja i kuće stanovnika. A oblak je sve to promatrao i likovao: "Nitko nije jači od mene. Nitko!" Ali, odjednom na oblak naleti svirepi vjetar i ponese ga iznad oceana. - Znači, nisam ja najjači, već vjetar! - povika oblak. - Kako bih želio postati vjetar. Rekavši to, oblak se odmah pretvori u vjetar. Zavijajući strašnim glasom, vjetar poče goniti po nebu lake oblake, zatim poleti na more i podiže do samog neba ogromne vodene stupove. - Ja sam jači od sunca, jači od oblaka, ja sam jači od mora i od svih na svijetu. - likovao je vjetar. - Poletjeću sada u grad i razoriću sve što su stvorili jadni, slabi ljudi. Ostavivši more, vjetar poleti prema obali. Vidjevši granitnu stijenu, vjetar povika: "Ja sam jači od svih. Sad ću te pretvoriti u prah!" I on naleti na stijenu, ali ona je stajala nepokolebivo. - Ja sam jači od sunca, jači od oblaka, jači od mora. Sad ću te uništiti. - zlobno zafijuka vetar i ponovo naleti na stijenu. Ali stijena je kao i prije stajala gorda, visoka, jaka. Tada vjetar shvati da ne može savladati granitnu stijenu. - Znači, nisam ja najjači, već stijena! - zafijuka vjetar. - Kako bih želio postati stijena. Samo što to pomisli, pretvori se u granitnu stijenu na obali mora. Ogroman val udarao ju je po grudima, ali ona ništa nije osjećala. Jak vjetar nalijetao je u bijesu na njen vrh, ali i to nije pomoglo, stijena i to nije osjećala. Sunce upravi na nju svoje vrele zrake, a stijena je kao i prije stajala visoka, jaka i radovala se. - Najzad, ja sam jači od svih na svijetu. Nitko me ne može savladati, ni sunce, ni more, ni vjetar. Tog istog trenutka stijena osjeti jak udarac. Jedan, drugi, treći. Svaki udarac odvaljivao je od njenog podnožja ogromnu parčad. - Ko smije da me se dotakne - povika stijena i pogleda dole. Ali tamo nikoga ne vidje, jer su vrh stijene obavijali gusti oblaci. Dotle je nevidljivo biće produžavalo nanositi joj udarac za udarcem. - Znači, na svijetu postoji biće jače od sunca, mora, vjetra, oblaka, jača od mene - stijene. Tko je taj junak? Tada vjetar razagna oblake koji su obavijali vrh stijene, a stijena u podnožju vidje običnog čovjeka. To je bio kamenorezac. On je zamahivao čekićem, a od stijene su se odvajali veliki komadi. - Što? - uzviknu zaprepaštena stijena - nisam se uplašila morskih valova, nisam se zaljuljala na svirepom vjetru, odolijevala sam žarkim sunčevim zracima, a sada mi ništavan čovjek nanosi udarce i ja ništa ne mogu učiniti. Zar je taj kamenorezac jači od mene? Čuvši to, kamenorezac reče: "Da, ja sam jači od tebe, jer ja umijem raditi. Znaj da na svijetu nitko nije jači od čovjeka koji zna raditi." Rekavši to, kamenorezac se ponovo prihvati posla i poslije svakog udarca njegovog čekića stijena je postajala sve manja i manja. Dugo je čovjek radio na obali mora, i uskoro od ogromne stijene, koja je mislila da je jača od svega na svijetu, osta samo mali oblutak. Međutim, ni on nije dugo ostao na obali. Za vreme prve morske bure valovi ga ponesoše u more, a mali rakovi napraviše pod njim divno prebivalište. Japanska bajka
|