Mladić dolazi u samostan i obrati se tamošnjem opatu sa željom da se zaredi. Sumnjao je u sebe i tvrdio kako nema nikakvog posebnog životnog iskustva niti znanja. Osim igranja šaha, a zna da su igre zapravo grijeh… "Igre mogu biti grijeh, ali mogu nam pružiti i odličnu razbibrigu, pa tko zna… Ovom samostanu nedostaje pomalo jednog i drugog", odgovori mu opat i ode po šahovsku ploču. Sa sobom dovede jednog mladog redovnika i kaže: "Iako nam treba razonode, ne možemo dopustiti svima da čitavo vrijeme igraju šah. Odigrat ćeš partiju s našim redovnikom. Ako on izgubi, napustit će samostan, a ti odmah možeš doći na njegovo redovničko mjesto." Opat je djelovao veoma ozbiljno. Mladić je shvatio da je pred njim partija života i oblio ga je hladan znoj. Redovnik nije najbolje započeo, a mladić je krenuo igrati napadački. U jednom trenutku postao je svjestan izraza lica redovnika s kojim je igrao. Pomisli: "Namjerno ću odigrati loše. Na kraju, svijetu je više potreban ovaj dobri redovnik nego ja. Ne želim ga izbaciti." Odjednom, opat koji je sve promatrao prekine igru i reče: "Mladiću, naučili ste vi mnogo više nego što mislite", kaže opat. "Koncentrirali ste se na pobjedu i igrali dobro, bili ste sposobni boriti se za svoje snove. Zatim ste pokazali suosjećanje i bili ste spremni žrtvovati se za plemeniti cilj. Dobrodošli u samostan mladiću - zato što znate postići vrlo bitnu ravnotežu u životu - onu između discipline i suosjećanja!" Paulo Coelho |