Nedjeljivi dio tradicije proslave božićnih i novogodišnjih blagdana jest i kićenje božićnog drvca.. Kićenje zimzelenog drvca započelo je još u antičko doba. Postoji vjerovanje da je s hunskim bogom Yerluom, koji je uvijek silazio na zemlju prvog dana nove godine stiglo i tzv. Božićno drvce. Na taj su dan Huni tradicionalno postavljali jelku koju su smatrali svetim drvetom. U ta davna vremena ljudi su čvrsto su vjerovali da su sva stabla obdarena dobrim moćima i da u njima žive dobri duhovi. Raznorazni ukrasi bili su obješeni da umire duhove. Prve igračke bile su jabuke, orasi i sve vrste slatkiša. Mnogo kasnije počeli su ga ukrašavati svijetlim sjajnim kuglicama, svijećama i žaruljama. Vrh smreke bio je ukrašen zvijezdom u čast podsjećanja na Betlehemsku zvijezdu, koja je označavala mjesto Kristova rođenja. Stara legenda kaže da su zimzelenu smreku za simbol Božića odabrale najviše božanske sile. Čudo se dogodilo davno, Isus Krist je rođen u Betlehemu. I ljudi, biljke i životinje pohitali su iskazati dobre želje novorođenčetu. Svatko od prisutnih je izražavajući radost uručio darove novorođenčetu . Ni drveće nije stajalo po strani, davalo je bebi cvijeće, mirise i nježnost lišća. Sjeverna zimzelena smreka žurila je iskazati svoje poštovanje, ali kako je bila posljednja koja je došla, stajala je po strani, posramljena. Sjevernu zelenu gošću upitali su zašto nije ušla, na što je božićno drvce odgovorilo da nema darova, a beba bi mogla njezinim iglicama ubosti prste. Ostala su se stabla sažalila nad smrekom i okitila joj grane raznim voćem. Zahvalivši svima, smreka je prišla bebi. Mali Isus, opazivši stablo neobične ljepote, nasmiješio se i u istom trenutku na vrhu smreke zaiskrila je Betlehemska zvijezda. Druga legenda govori o dva vrlo ponosna stabla, palmi i maslini, koja su se smijala smreci zbog njezinih iglica i smole, te nisu dopustila zelenom božićnom drvcu da dođe Isusu. Skromna jelka stidljivo je stajala u blizini i nije se usudila ući sve dok nebeski anđeo nije joj se smilovao i nije okitio božićno drvce zvijezdama s noćnog neba. Svjetlucava smreka je veličanstveno ušla u dom malog Isusa. Beba se probudila, sretno se nasmiješila i posegnula za njom. No, jedna od najpopularnijih legendi o Božićnom drvcu pripovijeda kako se jedne vedre božićne noći vraćao kući vođa njemačke reformacije Martin Luther. Put je vodio kroz gustu šumu. Odjednom, čovjek je ugledao prekrasan prizor: zvijezde su zasjale kroz pahuljaste grane jednog od božićnih drvaca! .Martin je toliko upamtio taj zimski krajolik da je kod kuće postavio božićno drvce i na njega pričvrstio svjećice, a na vrh stabla Betlehemsku zvijezdu, čime je, ujedno, približio totemsko stablo kršćanstvu. Jarka svjetla božićno su drvce učinila posebno lijepim, tajanstvenim i podsjetila Martina na zvijezde. Prva ukrašena božićna drvca, barem prema povjesničarima, pojavila su se na području moderne Francuske u Alsaceu. To se dogodilo 1605. U Strasbourgu je postojala tradicija da se na Badnjak u dom donese smreka koja je bila okićena šarenim vrpcama, jabukama i papirnatim origamijima. Nakon toga su tradiciju kićenja božićnog drvca prihvatili Nijemci. Postupno su se božićna drvca počela kititi diljem Europe, iako su se isprva pojavljivala samo u domovima bogatih plemića i trgovaca. U početku su se zimzelene ljepotice pojavljivale samo u carskim palačama Francuske, Njemačke, Engleske, Norveške, Danske i Rusije. U srednjovjekovnoj Njemačkoj ne samo božićna drvca, već i borovi, kao i grane trešnjinih stabala ukrašavani su raznim igračkama. U Engleskoj je na dvoru Henrika VIII 1516. godine postavljeno zlatno drvce ukrašeno ružama i narovima. Božićna drvca počela su se postavljati posvuda u kuće tek u 19. stoljeću. Prva božićna kuglica nastala je u Tiringiji (Saska) u 16. stoljeću. Majstori su počeli izrađivati razne staklene figurice: zvona, srca, figurice ptica i životinja, kuglice, čunjeve, orašaste plodove, koje su zatim bojane jarkim bojama. |