U doba vladavine cara Akbara, u šumi je živio pustinjak kojeg je posjećivalo zaista mnogo ljudi. Jednog dana pustinjak je pomislio kako bi bilo lijepo malo zabaviti sve te posjetioce. A, kako da to izvede bez novca? Tako je odlučio da ode kod cara po pomoć, pošto je znao da su kapije Akbarove palače uvijek otvorene za sve svete ljude. Kada je ušao u palaču, zatekao je cara kako izvodi svoj dnevni ritual obožavanja; ne želeći mu smetati, sjeo je neprimjetno u jedan ugao. Čuo je kako car završava molitvom: "O Bože, daj mi novac; daj mi bogatstvo." Čim je začuo takve molitve, ustao je i krenuo ka izlazu. No, car mu da znak da ga sačeka. Kada je završio molitvu, car mu se obratio: "Došao si da me vidiš s nekim razlogom; kako to da sada odlaziš bez ijedne riječi?" - Vaše veličanstvo ne treba o tome brinuti, odgovorio je pustinjak. Vrijeme je da krenem. Međutim, pošto je car navaljivao da čuje razlog tako naglog odlaska, pustinjak mu je konačno rekao: "Mnogi ljudi posjećuju moju kolibu, pa sam zato došao ovdje da od vas zatražim nešto novca." - Ako je tako, rekao mu je Akbar, zašto onda odlaziš, a da ga od mene nisi zatražio? Pustinjak mu odgovori: "Vidio sam da ste i vi također prosjak; molili ste se Bogu za novac i bogatstvo. Zato sam sebi rekao: kako mogu prositi od prosjaka? Ako već moram da prosim, prosit ću izravno od samoga Boga." |