Jednom je, kažu, bio jedan kralj koji je mogao pričati s biljkama. Izašao je tako jednog dana u svoj vrt i vidio kako mu blijedi i umire svo cvijeće, žbunje i drveće. Prišao je hrastu i upitao ga zašto blijedi i umire, a on mu je odgovorio da je to zato što je tužan jer nikada neće biti visok kao bor. Bor je pak umirao od želje da daje grožđe kao vinova loza. A vinova loza je umirala jer nije mogla procvjetati kao ruža. Ubrzo dok je išao kroz vrt i razgovarao s biljkama našao je jedan predivan cvijet, potpuno zdrav i svjež, silno mu se obradovao. Kada ga je upitao zašto on nije tužan kada baš sve biljke u vrtu jesu, dobio je sljedeći odgovor: - Mislim da je to prirodno, jer kad ste me posadili, cilj vam je bio da vam uljepšam vrt, da lijepo mirišem i razveselim vas. Da ste željeli, hrast, grožđe ili ružu vi bi ih posadili. Tako da mislim da ne mogu biti ništa drugo nego ono što jesam i pokušati da razvijem svoje najbolje kvalitete. Pogledaj sebe. Možeš biti samo to što jesi. Nemoguće je da postaneš neko drugi. Imaš izbor, možeš se radovati i "cvjetati" onakav kakav jesi ili možeš da blijediš i tuguješ ako ne prihvatiš sebe. |