U dubokoj šumi na omanjem proplanku još i danas stoji malena kućica, a u njoj sve po sedam - i bijelim plahtama pokrivenih sedam krevetića, i stolica, i tanjurića, svaki tanjurić sa žličicom, zatim sedam nožića i viljuščica, te sedam vrčića. Pogađate, riječ je o domu sedam patuljaka, onih iz već ispričane priče o Snjeguljici. No, otkako je tu prelijepu i uzbudljivu djevojku obljubio i u svoj krevet odvukao onaj plavokosi kraljević koji se iz dosade skitao kraljevskom šumom, sve je utihnulo. Nema više cike ni pjesme, nema masnih viceva, pa ni krišom gledanog Snjeguljičinog presvlačenja pred spavanje. Dojadilo ovoj sedmorki svaki dan isto - u gori tražiti i kopati zlato, pa i čemu. Čemu zlato kad ga nemaš na što trošiti. Nema više Snjeguljice da im razgaljuje srce i raspaljuje maštu. I odlučiše, stoga, proputovati malo svijetom i naravno zabaviti se. I tako krenuše Učo, Ljutko, Srećko, Pospanko, Stidljivko, Kihavko i Glupko na put, što pješke, što ljudskim prijevoznim sredstvama (a ponekad čak i magijom). Bilo je burno i nezaboravno, zlata dovoljno za provod, ali za ove malene sve radosti baš i nisu bile dostižne. No, Srećku se ipak posrećilo, i svi su mu na tome skrivećki zavidjeli. Put ih tako nanese i u stari grad ljudske civilizacije - Rim. Obilazili oni razvaline i spomenike pa stigoše i do vrata grada Vatikana. Čuli oni da tu stoluje moćni vladar zvan Papa. Raspitali se oni o njegovoj državi, ustrojstvu, stanovnicima i zaposlenicima. Kad su već tu, što da se ne sretnu i s njim, ta oni nisu bilo tko. Za njih zna cijeli planet. I zaista, zatražiše i dobiše audijenciju. No, mogao je pristupiti samo jedan iz grupe. Odluka nije bila teška, najpametniji od njih, Učo uđe u papine odaje. Srdačno se pozdraviše i raspričaše o starim danima kada je svijet još vjerovao u bajke. Na odlasku, Učo se prisjeti, zastane za tren i upita: - Nego, recite mi Vaša Svetosti, imate li možda niske opatice? Ovako, kao ja? Papa, smiješeći se odvrati: Ne, žao mi je, ali sve naše opatice su bar metar i pol visoke... - Jeste li sigurni? priupita Učo - Apsolutno siguran, potvrdi Papa. Pozdraviše se i ode Učo braći koja su ga nestrpljivo čekala. Već na izlazu zaskočiše ga pitanjem: I? Što je rekao? - Nema ih. Nema ni jedne opatice niže od nas, uvjereno ih izvijesti Učo. Svi prasnuše u smijeh i ne mogavši se uzdržati povikaše u glas: Srećko je pojebo pingvina, Srećko je pojebo pingvina....! |