Nakon 40 godina poštar odlazi u mirovinu i odrađuje svoj zadnji dan. Od kuće do kuće, nekom pismo, nekom paket... Dio je zajednice, pa je više nego samo poštar, već poznanik i prijatelj, poznaje obitelji i njihove probleme, radosti i tuge. I one mu se nastoje odužiti, barem simbolički. Od jedne obitelji na poklon dobije nalivpero, od druge privjesak za ključeve, od treće šalicu toplog napitka i lijepe riječi oproštaja. Stiže i do kraja ulice i pozvoni na vratima obiteljske kuće. Otvara mu raskošna plavuša s isprikom kako joj muž nije doma, ali neka, neka uđe da se pozdrave i oproste. Uđe poštar i na njegovo zaprepaštenje uze ga ona za ruku i povede u spavaću sobu. Brzo zbaci ono malo odjeće što je imala na sebi i pomože mu u svačenju. Kud će, što će, poštar ne odbije ponudu već se prihvati posla. Provedoše tako dva sata u najluđim vratolomijama što si je on u svojim godinama mogao priuštiti. Nakon tuširanja ona mu spremi doručak (jaja sa šunkom, iscijeđeni sok od naranči...) koji on s tekom potamani. Na odlasku dade mu i novčanicu od 100 kuna. Još uvijek pod dojmom ovog "oproštaja" ne izdrža već upita: "Oprosti, možeš li mi objasniti sve ovo..." Osmjehujući se ona mu, onako mazno, odgovori: "Znaš, jučer sam mužu rekla da naš poštar ide u mirovinu i da trebamo nešto napraviti za njega, dakle, za tebe, a on mi reče: "jebi ga,...daj mu 100 kuna"... I gotovo ponosno doda: Ali zato je doručak bio moja ideja! |