60 godina mature, on je udovac, ona udovica. Znaju se godinama, od školskih dana i redovno prisustvujući prošlim godišnjicama. Ovu 60. godišnjicu svog razreda obilježavaju u prisustvu dvoje školskih vršnjaka koji su također ostali bez bračnih partnera. Večer je bila izuzetna, njihovo raspoloženje izvanredno. Udovac joj je često upućivao poglede divljenja, ona bi mu smiješeći se uzvraćala. Konačno je prikupio hrabrost i upitao je: "Hoćeš li se udati za mene?" Poslije šest sekundi pažljivog razmišljanja, odgovorila je : "Da,… da hoću!" Večer se za udovca završila izuzetno lijepo. Međutim, slijedećeg jutra bio je u nevolji. Da li je rekla "Da" ili "Ne"? Nije bio u stanju sjetiti se. Pokušavao je ali bez uspjeha. Prisjećao se kompletnog razgovora prethodne večeri ali njegovo sjećanje je bilo kao izbrisano. Sjetio se pitanja koje je postavio ali nije se uspio sjetiti njenog odgovora. Sa zebnjom i nemirom ju je pozvao telefonom. Objasnio joj je da ga memorija ne služi više kao prije. Potom je prepričao prethodnu večer. Pošto se malo ohrabrio upitao je: "Kada sam te pitao da li bi se udala za mene, da li si rekla "Da" ili "Ne" ?" "Oh, ne budi luckast, rekla sam - "Da, naravno da hoću." I mislila sam to sasvim iskreno. !" Udovac je bio presretan. Osjetio je da mu puls ubrzava. I potom je dodala : "Tako sam sretna što si zvao jer se nisam mogla sjetiti tko me je to pitao!" |