Mile je vrlo jednostavan lik. Nije završio neke posebne škole, već, koliko se priča, ima završenu neku srednju školu. Mile voli ribičiju, voli gledati sport, voli prelistati novine ali ih ne voli čitati u detalje, ne zanima ga… Mile ne čita knjige. Živi vrlo jednostavnim, običnim životom. Radi na prilaznoj rampi. Voli svoj posao i radi ga odgovorno. Ima relativno malenu plaću. Bio bi sretan da je veća, ali što se može. Mile se nema običaj žaliti… Ipak, ima nešto što ga jako smeta. U zadnje vrijeme – nekako sve više i više. Mile ne voli kad ga kolege i drugi ljudi omalovažavaju jer je on "samo" Mile s prilazne rampe. Ne voli kad je on "samo", kao da je totalno nevažan. Voli svoj posao i nastoji ga odrađivati najbolje što može, a osjeća da njegovi kolege, a posebno nadređeni ne mare za njega. Mile, za razliku od njih, smatra da je on, baš kao i svatko drugi, važan za tvrtku u kojoj radi. Ali osjeća i vidi da drugi tako ne razmišlajju. Tamo negdje ‘gore’, sjede menadžeri, direktori, voditelji, vlasnik… Ljudi koji isto rade svoj posao i ljudi koji vole misliti da je njihov posao važan. Da su oni važni. I onda jednog dana Mili "pukao film" i ne pojavi se na poslu. Pomisli: "Možda su oni gore u pravu kad kažu da nisam bitan". Kamioni koji su trebali već u 6:30 sati ući na skladište stoje vani na cesti. Ima ih već 15, vozači su nervozni, skladištar i radnici u skladištu također. Utovareni kamioni ne mogu krenuti, stoje, svi se pitaju gdje je Mile. Nastaje strka, kaos… U jednom trenutku Mile je postao postao važna osoba. U idealnoj priči sa sretnim završetkom nadređeni i kolege shvatili su koliko im je Mile važan. I nadalje su se prema njemu odnosili s dužnim poštovanjem. I Mile je bio sretan i nastavio živjeti svoj život i raditi svoj posao kao i uvijek – odgovorno i s voljom. U stvarnosti, ovakve i slične situacije malo nas prodrmaju i barem na neko vrijeme stvari stavimo na njihovo mjesto ili pak Mile dobije otkaz. |