Bio jednom jedan čovjek koji je imao četiri sina. Želio je da njegovi sinovi nauče da ne smiju suditi o stvarima i događajima suviše brzo. I tako, poslao je svakog sina, jednog za drugim u potragu za stablom kruške koje se nalazilo daleko od njihova doma. Prvi sin je otišao u zimu, drugi sin u proljeće, treći je otišao u ljeto, a najmlađi sin je otišao u jesen. Kada su se svi vratili natrag, otac ih je pozvao zajedno da mu opišu što su vidjeli. Prvi sin je rekao da je drvo bilo ružno, savijeno i uvrnuto. Drugi sin je rekao da je drvo bilo prekriveno zelenim pupoljcima i da je puno obećanja. Treći sin se nije složio s predhodnim pričama. Rekao je da je drvo bilo prepuno cvijeća koje je mirisalo tako ugodno i izgledalo predivno, bilo je to nešto najljupkije što je ikada vidio. Posljednji sin se nije složio ni s jednim od predhodne trojice. Rekao je da je drvo bilo u jeku zrelosti, otežalo od plodova, puno života i ispunjenosti. Otac je potom objasnio sinovima da su svi u pravu, zato što je svatko od njih ponaosob vidio samo jednu sezonu u životu drveta. Rekao je sinovima da ne mogu suditi o drvetu ili o osobi, samo na temelju jedne sezone. Rekao im je da bit njihovog postojanja, zadovoljstva, radosti i ljubavi koja dolazi od tog života, može biti mjerena jedino na kraju, kada se sve sezone života zaokruže. "Ako odustanete kada je zima, propustit ćete obećanja proljeća, ljepotu ljeta, i ispunjenost jeseni. Ne dozovolite da bol jedne sezone uništi radost i zadovoljstvo svih ostalih doba. Ne sudite o životu na osnovi jedne teške sezone. Ustrajte tijekom teških faza u životu i bolja vremena će sigurno doći u svoje vrijeme", zaključio je otac. |