Dva čovjeka, obojica jako bolesni, zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi čovjek je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Svaki dan je čovjek koji je sjedio uz prozor opisivao drugom stvari koje je vidio napolju. Čovjek na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskog svijeta. Prijatelj mu je pričao kako prozor gleda na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a djeca su puštala svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo okolinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada. Kada je čovjek uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore... Tako su prolazili dani i nedjelje ... Jednoga jutra, sestra je donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo čovjeka koji je u snu mirno umro. Hitno je pozvala medicinsko osoblje koje je odnijelo njegovo tijelo. Čovjek u susjednom krevetu se stužio. Ostao je bez prijatelja pa je zamolio da ga premjeste uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se udobno namjesti i ostavila ga samog. Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u ljepotama. Pogledao je kroz prozor i .... ugledao prazan zid. Čovjek je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu, a zapravo se ništa od toga ne vidi. Sestra mu je odgovorila da je bio slijep i da nije mogao vidjeti prazan zabatni zid susjedne zgrade koji se ispriječio ispred prozora. - Pa kako ... pa zašto onda ... - Pa možda je ... možda je htio usrećiti vas? |