Mladi direktor jedne uspješne tvrtke prolazio je kroz naselje u novom automobilu na putu kući kroz jedno naselje. Vozio je malo prebrzo za dozvoljenu brzinu. Gledao je kako se djeca igraju između parkiranih kola i usporio jer mu se učinilo da je nešto vidio. Kako nije vidio nijedno dijete učinilo mu se da je pogriješio. Iznenada, jedna cigla je lupila u vrata njegovog skupocjenog ljubimca! Zakočio je i vratio se na mjesto s kojeg je bačena cigla. Bijesno je izašao iz auta, uhvatio prvo dijete koje mu je došlo pod ruku, i pritisnuvši ga uz auto, zaurlao: "Govori tko je ovo učinio!? Znaš li kolika je šteta????? Tko će to platiti?!!!" "Oprostite… molim vas, žao mi je… nisam znao što učiniti… bacio sam ciglu jer nije bilo nikoga da mi pomogne." Uplakani dječak rukom je pokazao iza parkiranog auta gdje je na pločniku ležao neki dječak. Dječak se preplašio i počeo mucati: "Moj brat .... moj brat se otkotrljao s pločnika i ispao iz invalidskih kolica. Nemam snage da ga sam podignem." I dalje jecajući zamolio je zaprepaštenog čovjeka da mu pomogne podići brata. Dirnut do bola, vozač je progutao knedlu koja mu se zaustavila u grlu. Brzo je podigao hendikepiranog dječaka u kolica i maramicom obrisao ogrebotine s njegovih laktova. Pažljivo ga je pogledao i utvrdio da će sve biti u redu. "Hvala vam puno!", rekao je zahvalni dječak. Čovjek je potpuno potresen promatrao kako mali dječak gura invalidska kolica s bratom prema svojoj kući. Kad su zamakli pogledao je svoj auto.. Šteta je bila velika i vidljiva. Ipak, odlučio je ne popravljati ju, bar neko vrijeme, kako bi ga podsjećala na važnu životnu poruku: Nikad ne idi tako brzo kroz život da netko mora baciti ciglu na tebe da ti privuče pozornost. |