Započevši sliku "Posljednja večera" u dominikanskoj crkvi Santa Maria delle Grazie u Milanu, Leonardo da Vinci se suočio s velikim problemom: trebalo je naslikati "Dobro" u Isusovom liku i "Zlo" u liku Jude; prijatelja koji ga za vrijeme večere odlučuje izdati. Prekinuo je uslijed posla, dok ne pronađe savršene modele. Jednog dana, slušajući crkveni zbor, neki mladić mu se učinio stvorenim za lik Krista. Pozvao ga je u svoj atelje, te izradio niz skica i studija njegovog lica. Prošle su tri godine. "Posljednja večera" bila je gotovo završena, a da Vinci još uvijek nije pronašao zadovoljavajući model za Judu. Kardinal, odgovoran za uređenje crkve, počeo ga je pritiskati, tražeći da odmah dovrši fresku. Nakon dugotrajne potrage, slikar je zapazio nekog prerano ostarjelog mladića, u dronjcima, koji je pijan ležao u jarku. Zatražio je od svojih pomoćnika da ga odnesu u crkvu, jer više nije imao vremena da ponovo izradi skice. Odrpanca su tamo odnijeli u besvjesnom stanju; pomoćnici su ga održavali na nogama, dok je da Vinci preslikavao crte bezbožnosti, grijeha, sebičnosti, tako izražajne na njegovom licu. Kad je dovršio, skitnica je - već donekle otriježnjen - otvorio oči i ugledao sliku pred sobom. S nevjericom i tugom u glasu, izgovorio je: "Pa ja sam već vidio tu sliku!" - Kada? - upita iznenađeno da Vinci. - Ima od tada tri godine, prije nego sam izgubio sve što sam imao. Život mi je tada bio sazdan od snova; pjevao sam u crkvenom zboru i jedan me je umjetnik pozvao da mu poziram za lik Isusa. I tada Leonardo shvati da Dobro i Zlo imaju isto lice; sve zavisi od toga u kom će nas životnom razdoblju presresti na putu.
|