U plodnoj dolini podno Anda živjelo je miroljubivo pleme. Jednog je dana grupa pljačkaša koja se bijaše skrivala u planinama, napala selo. U otetom plijenu našlo se i jedno dijete, pa su i njega poveli sa sobom u planinu. Ljudi iz ravnice nisu znali kako doći do dječaka, jer u stjenovita bespuća nije vodio nikakav put, a ni tragova nije bilo. Ipak, poslaše grupu svojih najboljih ratnika da potraže dijete i vrate ga kući. Ljudi su pokušavali sad na jedan, sad na drugi način; penjali se lijevom, pa desnom stranom. Ni nakon nekoliko dana mukotrpna hoda nisu daleko odmakli. Vidjevši da su potpuno nemoćni i da im je trud uzaludan, odlučiše se vratiti neobavljena posla. Iznenada ugledaše djetetovu majku kako silazi s planine koju oni nisu mogli preći. Na leđima je u vreći nosila svoga sina. Pa, kako je to uspjela?, upitaše se ratnici. Jedan od ljudi iz grupe pozdravi je i reče: "Mi smo najjači ljudi u selu, a ne mogosmo prijeći planinu. Kako si ti uspjela?" Žena slegnu ramenima, nasmiješi se i odvrati: "Da vi ste najjači, ali to nije bilo vaše dijete." |