U šest dana Bog stvori nebo i zemlju i sve na njima i u njima. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. Sutradan, osmog dana dođe Bog da vidi što je stvorio. Možda bi trebalo nešto popraviti. Na obalama rijeka bilo je sivog, zelenog i šarenog kamenja. Pod zemljom je također bilo kamenja, ali ono je bilo skriveno i zatrpano. Bog je dotaknuo to kamenje, a ono se pretvorilo u dijamante, smaragde i milijune dragulja što su zasvjetlucali u dubinama zemlje. Gospodin pogleda cvijeće, jedno ljepše od drugoga. Tu nešto nedostaje, pomisli, i blago puhnu u latice: kad, gle, cvijeće se ogrne prekrasnim mirisima. Siv i tužan ptić sleti mu na ruku. Bog mu nešto zafićuka i ptić počne cvrkutati. Zatim Bog prozbori nebu i ono se zarumeni od radosti. Zalazak sunca obasja Zemlju. Ali, što je to Bog šapnuo na uho čovjeku da bi postao čovjekom? U onaj divni dan, u ono praskozorje, Bog mu je šapnuo samo dvije riječi: "VOLIM TE". |