Kada mu se približio posljednji čas, stari otac pozva svojih pet sinova i već slabim glasom im se obrati: - Djeco moja draga, ja ću vas skoro napustiti. Moj put na zemlji ovdje završava. Ali poslušajte. Prije nego što konačno sklopim oči ispričat ću vam jednu priču. Dobro me slušajte, zašto što želim da mi je protumačite. Starac ih pogleda jednog po jednog i započe svoju priču: - "Jednom u jednoj šumi izrastao jedan hrast. Ogromno drvo. Žirevi su poput kiše padali iz njegove krošnje. Korijeni mu sisali sok duboko iz zemljine utrobe. Oluje ga lomile, ali mu ništa nisu mogle. Jednog dana u šumu stiže drvosječa. Izmjeri očima hrast, zavrnu rukave, zamahnu sjekirom i započe ga sječi. Do noći ga obori na zemlju. Podreza mu grane, a deblo odvuče kod stolara gdje ga ovaj izreza u daske. Na jesen u stolarsku radnju uđe jedan bačvar. On natovari daske na kola i odveze ih kući. U svojoj radionici bačvar izhobla daske u bačvarske duge, napravi dno, postavi obruče i sastavi jednu veliku bačvu. U tu bačvu svake jeseni je sipao mlado vino i prodavao ga seljacima za svadbe, slave i sahrane. Tako je bilo sve dok je bačva bila zdrava. Ali po nesreći, jednog dana mu puče jedan obruč i duge se rastaviše. Vino se proli i bačva propade. Dok se bačvar dosjetio da stavi novi obruč, duge više nisu bile za upotrebu. Djeca se dočepaše metalnih obruča i počeše ih kotrljati po ulici, a domaćica naloži duge i dno bačve." - Možete li mi sada protumačiti ovu priču? - upita otac sinove. Zamisli se petoro braće, no ni jedan nije uspio da odgonetne smisao. Tada stari otac odmahnu glavom i odgovori im: - Mladi ste još, zato je i ne možete protumačiti. Reći ću vam što sam mislio ovom pričom: šuma s velikim drvećem je naš kraj u kome živimo. To je čvrsta planina. Bačva je obitelj, duge smo mi, obruči su sloga, a vino je radost i poštenje u životu. Gdje ima sloge u porodici, tu ima i poštenja. Kuća, u kojoj ne vlada sloga bolje da izgori do temelja. Zato čuvajte obruče te bačve, djeco moja |