Jednom je jedan stari učitelj, zatekao svoje učenike kako se žestoko prepiru i viču jedni na druge. Njegovom pojavom rasprava je utihnula. Pogledao je njihova zajpurena lica, promislio i odlučio poučiti ih. Upitao ih je: "Zašto ljudi viču kad su ljuti?" Učenici su zastali razmišljajući neko vrijeme, dok jedan ne odgovori: "Zato što izgube strpljenje - to je razlog". - Ali, zašto bi vikao ako je osoba pokraj tebe, misliš li da te ne čuje ako govoriš tiho? - upita učitelj. Učenici su još neko vrijeme pokušavali davati različite odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja. Mudro klimajući glavom učitelj ih pouči: "Kada su dvije osobe u svađi, njihova se srca jako udalje… Zato moraju vikati jedno na drugoga, kako bi njihov krik premostio udaljenost i kako bi se mogli čuti. Što su ljudi ljući, glasnije moraju vikati jer je udaljenost među njima sve veća." - A što se dogodi kada se dvije osobe zaljube? - nastavi učitelj. Ponovo tajac. - Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nježno. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala. - A šta se dogodi kada se još više zaljube? - nastavi s pitanjima - Ne govore. Samo šapuću i još se više zbližavaju u svojoj ljubavi… Konačno, ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su osobe koje se vole." I konačno učitelj zaključi: "Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti jer će doći dan kada će udaljenost biti toliko velika da nikad više neće biti puta nazad." |