Čovjek putuje podzemnom željeznicom. Razmišlja o poslu koji ga čeka u uredu. Iznenada podigne pogled i učini mu se da ga čovjek na sjedalu prekoputa na sjedalu netremice promatra. U svojoj rastresenosti i ne uoči da vidi samo svoj odraz u zrcalu. "Odakle poznajem tog tipa?" upita se shvativši da mu je lice poznato. Ponovno ga pogleda i lik mu, naravno, uzvrati osmijeh. "I on mene poznaje", reče tiho za sebe. Ma koliko pokušavao prestati razmišljati o tom čovjeku poznata lica, ne uspijeva ga odagnati iz misli. Čovjek dođe na svoje odredište i prije nego što ustane kako bi izašao iz vlaka, pozdravi svoga navodnog suputnika, a on, naravno, smjesta uzvrati pokret. Na poslu se nije mogao prestati pitati: "Odakle poznajem tog tipa?" Kako bi rado imao njegovu sliku da je može pokazati kolegama. Možda bi mu netko od njih mogao pomoći da ga prepozna… Na kraju dana odluči otpješačiti kući kako bi imao vremena da pretraži pamćenje. Nakon sat vremena uđe u svoj stan, još uvijek bez odgovora. Istušira se, večera, gleda televiziju, ali ne može se nikako usredotočiti. "Gdje sam vidio tog čovjeka?" pitao se i dalje idući na počinak. Idućeg jutra probudi se s osmjehom… "Znam", reče glasno, sjedne naglo u krevetu i udari se dlanom u čelo. "Kako to prije nisam shvatio?" Riješio je problem koji ga je mučio. "Poznajem ga iz frizerskog salona…!" |