Car Bizanta pošalje jednom svojega poklisara u perzijsko carstvo, caru Enu-Širvanu. Perzijski car lijepo primi poklisara, smjesti ga u svojemu dvoru i pokaže mu njegove divote. Bizantinac je imao prigodu zadiviti se čudesnomu prijestolju Enu-Širvanovu, koje je bilo izrađeno od žežena zlata, a optočeno biserjem i dragim kamenjem. Također se susreo i s carskim doglavnicima, a oni svi odreda bijahu ljudi plemeniti i umni. Potom ga je car poveo u šetnju oko dvorca. Perzijski je dvorac bio nadaleko poznat po svojoj raskoši, skladu i veličini, pa se bizantski poklisar uvjerio da je ta divna građevina uistinu zaslužila slavu koja prati njezino ime. No samo je jedan ugao dvorca bio prilično u neskladu s ostalima. Bio je, naime, nepravilno sagrađen. "Dvorac je Vašega Veličanstva doista čudo od ljepote", reče poklisar. "Samo mi nije jasno zašto je ovaj ugao u neskladu s ostala tri? Zar je ponestalo građe? Ili novca?" "Oh ne", reče car. "Ne radi se ni o građi, ni o novcu. No na tome se zemljištu nalazila kućica jedne starice, a ona ju nije željela prodati u vrijeme zidanja dvorca. Ja staricu nisam htio siliti na selidbu. Eto, zato je dvorac nepravilna oblika." "Tako mi moje vjere!", uskliknu poklisar, "ova mi je nepravilnost dvorca ljepša od svake pravilnosti, i veća od najvećeg spomenika, jer ona govori o uviđavnosti cara Enu-Širvana, dok je svijeta i vijeka!" (Perzijska, arapska, turska priča, preveo B.K., prepričala Vesna Krmpotić, "Priručnik za predsjednike i Prinožnik za narod") |