Tomo je kući stigao vrlo kasno nakon još jedne večeri sa svojim prijateljem za piće, Ivom. Skinuo je cipele kako ne bi probudio suprugu Micu. Na vršcima prstiju krenuo je, što je tiše mogao, prema stubama koje su vodile do njihove spavaće sobe na katu, ali je pogrešno procijenio gornju stepenicu. Kad se uhvatio za ogradu, tijelo mu se izokrenulo, poskliznuo se i bez zadrške srondao niz stepenište. Boca viskija u stražnjem džepu razbila se i slijetanje učinila posebno bolnim. Uspjevši se ne derati da ne probudi Micu, Tomo se dovukao do zrcala u hodniku, spustio hlače i pogledao se. Stražnji dio mu je bio sav izrezan i krvav. Uspio je tiho pronaći punu kutiju flastera i počeo stavljati flaster najbolje što je mogao na svako mjesto gdje je vidio krv. Zatim je sakrio sada gotovo praznu kutiju s flasterom, promeškoljio se i posrnuo odlazeći u krevet. Ujutro se Tomo probudio s užasnom boli u glavi i stražnjici, a Mica je zurila u njega s druge strane sobe. Rekla je: "Sinoć si opet bilo pijan, zar ne?" Tomo je hrabro odvratio: "Ma ne ... Po čemu to sudiš?" "Pa", rekla je Mica, "mogla bih po otvorenim ulaznim vratima, po razbijenom staklu na dnu stepenica, mogla bih po tvojim krvavima očima, po kapljicama krvi duž hodnika i stepenica, mogla bih po tome ... ali ... uglavnom ....... sudim to po svim onim flasterima zalijepljenim na ogledalu u hodniku." |