|
Vaditi ga ili ne, to je pitanje:
Bolje li je da čeljusti pate
Muke i jade bolnoga zuba,
Il' čelikom protiv nevolja ić';
I, vađenjem, skončati ih?
Povući - trgnuti!
Ne više; I trzajem da svrši se
Zuba bol i tegoba beskraj
Što čeljust sljeduje;
Taj spas što žudnju vabi?
Povući - trgnuti!
Trgnuti, možda i slomiti! Uh, to potez je,
S alatom, o kakve agonije mogu doći,
Kad napola izvađen tvrdoglavi dušman
Mira će nam dat'.
To poštovanje čini bolan zub toliko dugog života.
Jer tko bi trpio bičeve i ubode boli,
Lijek starih žena, pogrde zubara,
Odgodu muka koje nose nadu, i dodira milog sna,
Tu drskost sažaljenja i prezira
što bolest pacijenta od zdravog uzima,
Kad on bi mogao stvoriti si mir,
Za dva šilinga i penija šest? Tko bi teret nosio
Stenjati i znojiti se pod gomilom boli?
Ali da se strah od nečeg' gura međ'
kliješta, iz čijih muka
Ne vraća se lako čeljust! - zbunjuje volju,
Što radije nosi svoje boli
Neg' leti tamo gdje nikog ne zna.
Tako zubari čine kukavice od svih nas -
A time i prava nijansa odluke
Je nalik blijedoj maski straha;
I mnogi, čija hrabrost traži vrata,
Imajući to na umu, korake okreću,
Uplašeni imenom: zubar.
Iz: Beate Müller, ed., Parody: Dimensions and Perspectives (Amsterdam - Atlanta, GA: Rodopi, 1997) Prijevod s engleskog: Mirna Brunčić
|
