Prije mnogo godina, jedan isposnik - koji će kasnije postati poznat kao Saven - živio je u jednoj od obližnjih pećina. U to doba, Viskos je bio samo pogranično mjestašce, naseljeno razbojnicima, odmetnicima od zakona, krijumčarima, bludnicima, pustolovima, ubicama koji su dolazili da predahnu između dva zločina. Najgori od svih, neki Arapin po imenu Ahab, provodio je neviđeni zulum u mjestu i čitavoj okolini, ubirući stravičan danak od seljaka koji su, uprkos svemu, nastojali da žive dostojanstveno. Jednog dana Saven napusti svoju pećinu, zakuca na Ahabova vrata i zamoli ga da ga primi na konak. Ahab se nasmija: "Zar ti ne znaš da sam ja ubojica, da sam još u svom rodnom kraju skratio za glavu popriličan broj ljudi i da tvoj život za mene ne vrijedi ni prebijene pare?" "Znam", odgovori Saven. "Ali dojadilo mi je više da živim u onoj pećini. Volio bih bar jednu noć ovdje provesti." Ahab je čuo za isposnika koji je nadaleko bio poznat, jednako poznat kao i on, i to mu je smetalo - nije želio da dijeli svoju slavu s takvim slabićem. Zato je odlučio da ga još iste noći ubije da bi svima dokazao koje tu jedini i neprikosnoveni gospodar. Malo su popričali. Ahaba su dirnule pustinjakove riječi, ali on je bio nepovjerljiv čovjek i nije više vjerovao u Dobro. Pokazao je Savenu mjesto gdje može leći, a on uzeo nož i počeo ga oštriti. Saven je promatrao nekoliko trenutaka te prijeteće pokrete, a onda zatvorio oči i zaspao. Ahab je oštrio nož cijele noći. Izjutra, kad se Saven probudio, zatekao ga je kako plače kraj njegovog ležaja. "Ti se nisi mene uplašio, a nisi me čak ni osudio. Prvi put je neko proveo noć pored mene vjerujući da sam dobar čovjek, kadar da beskućnika primim na konak. Pošto si ti povjerovao da ja mogu da postupim ispravno, ja sam tako i postupio." Od tog dana Ahab je napustio svoj zločinacki život, a Saven i dalje širio vjeru u dobro svakog čovjeka.
|