Po kraljevskom dvoru šetkao se paun, šepureći se i gizdajući svojim prekrasnim repom. Na granu sleti vrana i zakriješti: "Zašto su jednoj ovako ružnoj ptici dopustili da se šetkari kraljevskim vrtom? Gle, kako su joj nespretne noge i hod! I kako je odbojna ta plava boja njezina perja! Takvu boju ne bih nikada nosila. A kako li samo širi taj svoj nadmeni rep!" Vrana je to kriještala na sav glas, ali se paun ne osvrnu na njezine riječi. Šetkao se kao kralj. Vranu to još više razljuti i ona nastavi sipati pogrde paunovim tragom: "Ona je još i ohola, ta rugoba! Drži se kao njegovo kraljevsko visočanstvo, a nema u vrtu ružnijega stvora! Gle, kako su mu noge naborane! Kako je neukusno kitnjast njezin rep! Kako joj je ukočen vrat! Kako se gega u hodu!" Vrana nije odustajala od izrugivanja i tko zna dokle bi ona tako kriještala da se paun u jednom trenutku nije zaustavio i uputio joj riječi odgovora: "Sve pokude koje si mi uputila temelje se na nesporazumu i nerazumijevanju. Vjeruj mi, nisam ni ohol ni tašt. Samo se činim takvim, jer glavu držim uspravnom; zbog toga mi se i vrat izobličio. A znaš li zašto držim glavu visoko? Zato da ne bih gledao svoje uistinu ružne i naborane noge! Muči me to što su one tako naborane i što mi je hod tako neotmjen. Da to ne bih gledao, dižem glavu uvis, vrat mi se od toga koči a pera se kostruše. A ti u tome vidiš ružnoću i gordost. Ne, ne radi se o tome. Radi se o mojem stidu! Ljudi se, naprotiv, dive onome, zbog čega me ti ovako grdiš." |