Dan je loše započeo, još gore završavao. Autobus je po običaju bio krcat putnicima. Gurali su me amo-tamo i time samo pojačavali moju zlovolju. Odjednom začuh dubok glas iz prednjeg dijela autobusa: "Danas je tako lijep dan!" Zbog velike gužve nisam uspjela vidjeti čovjeka koji je govorio, ali sam čula kako opisuje proljetni krajolik, ističući pojedinosti na vidiku: crkvu, perivoje, groblje, vatrogasni dom, Putnici su pogledavali kroz prozorčiće. Veselje bijaše zarazno tako da sam se i ja nasmijala prvi put toga dana. Stigli smo do moje postaje. Probijajući se prema izlaznim vratima, bacila sam pogled prema našem "vodiču", snažnom visokom čovjeku s crnom bradom, sunčanim naočalama i bijelim štapom u ruci. Bijaše slijep! Kad sam izašla iz autobusa, moja napetost je sasvim splasnula. Božja mudrost poslala mi je slijepca da mi pomogne te progledam, da vidim da ponekad, premda stvari loše krenu, premda mi se učini da je sve crno i tužno, svijet ne prestaje biti lijep. Pjevušeći, uspela sam se uza stube do stana, jedva sam čekala da pozdravim muža riječima: "Danas je tako lijep dan!" |