U mom dvorištu živi drvo. Njegova kapa je zelena i ogromna, a struk mu je uzan i hrapav. Na drvo sleti sjenica. Ona je šarena i vesela i ima malo rumeno oko. Naročito se ponosi zlatnim percima koja se kao dukat žute na njenim krilcima. - Što hoćeš? - upita drvo. - Hoću da se nastanim u tvom hladu - reče sjenica pomirljivo. - Ne može! - namrgodi se drvo. Sjenica odleti. Sutradan je padala kiša. Zatim je sinulo sunce. Poslije su odnekud dopuzale gusjenice. One su halapljive. Drvo ne može da ih se oslobodi. Jedu gusjenice. Grickaju. Kvare kapu drveta. - Upomoć! Sjenice, upomoć! - povika drvo. Sjenica je dobra. Čula je drvo pa je doletjela i odmah se dala na posao. Kljuc! Kljuc! Sve je manje gusjenica. Šarena sjenica je očistila zelenu kapu, poslije je očistila kljunić i šarena perca. Drvo je tada upita: - Što se ne nastaniš kod mene? Sjenica se malo nećkala sjećajući se kako je ranije bila odbijena. Ali je ipak svila gnijezdo na drvetu. Od toga dana žive složno u mome dvorištu drvo sa zelenom kapom i sjenica sa zlatnim percima. |