U davno doba Gospodar vjetra i oluje, sunca i mraza, sazvao je svoje podanike da mu odaju zahvalnost za sve godišnje prinose s njihovih polja i vinograda. Ali umjesto da izraze počast Gospodaru vremena i da mu se poklone, oni su došli sa svih strana svijeta da se pokažu u svom punom sjaju. Odjenuli su najljepšu odjeću, okitili se zlatom i biserjem i okružili se bogatom pratnjom. Bilo je među njima careva i kraljeva, raznih odličnika, učenjaka i umjetnika i svakojake ponosne gospode. Isticali su se među običnim svijetom zbog visoko podignute glave. Gospodar vremena motrio ih je uvrijeđeno. Ni jedan od velikaša, u svojoj oholosti, nije pred njim savio koljeno, čak ni spustio glavu u znak poštovanja ili barem pristojnosti. Nitko, osim priprostih ljudi iz puka. Velika srdžba obuze Gospodara vremena. Snažnim zamahom svoje desnice naredi mraku i magli da zaogrnu svijet od pojasa naviše. Tako je prisilio da pognu glavu veoma nisko svi oni koji su htjeli pronaći put na povratku do svoje kuće. Bila je to kazna za ohole podanike. Otad svi nabusiti ljudi i oholice žive kao u mraku i magli i ne vide ništa drugo osim sebe. Tumaraju svijetom poput slijepca i sve su im tajne života skrivene. Sreću, ljubav i pun život nalaze djeca, obični ljudi i oni koji spukaju glavu tako nisko da čuju šušanj trave i šapat prirode. I ta igra traje već stoljećima. Preuzeto iz: Božidar Prosenjak: Sijač Sreće, Zagreb, 2005. |