Jednom davno, lutajući brdima jedna je žena u potoku koji se spuštao s obronka uočila svjetlucavi kamen pravilnog oblika. Sagnu se, pažljivo ga pogleda pa ga spremi u svoju torbu. Sljedećeg je dana na svom putu susrela nekog putnika. Bio je nekako promrzao i izgladnio pa ju zamoli za nešto hrane, ako mu ju može dati. Žena mu se samo nasmiješi otvori svoju torbu i ponudi mu ono što je sama imala. Zavirivši u otvorenu torbu putnik ugleda kamen kako svjetluca. Zamoli je da ga uzme u ruku i bolje pogleda. Vrtio ga je između prstiju prepoznavši njegovu dragocjenu vrijednost. Svidio mu se pa je upita bi li mu ga dala. Ipak, začuđen što ona to bez oklijevanja učini, zahvali joj se na daru i krenu dalje, radostan što ga prati tolika sreća. Znao je da je dragi kamen dovoljno vrijedan da mu pruži sigurnost za cijeli život. Nekoliko dana često je gledao darovani kamen, vrtio ga među prstima, čudio se ženinoj odluci i ..... konačno odluči da se vrati i potraži tu ženu. Uskoro ju pronađe na domaku nekog sela, zaustavi je i pruži joj dragi kamen na svom dlanu govoreći: - Razmislio sam, znam koliko je vrijedan ovaj dragi kamen, ali vraćam vam ga s nadom da ćete mi moći dati nešto još vrijednije. Žena ga samo pogleda: "A što ja to imam dragocjenije od ovoga kamena?", upita ga. - Ako možete, dajte mi ono što vas je ponukalo da mi date ovaj vrijedan kamen. |