Jedan svećenik sjedio je kraj prozora, spremajući se da napiše propovijed o božjoj providnosti, kada je čuo buku kao od eksplozije i vidio ljude kako panično bježe na sve strane. Ubrzo je čuo da je brana popustila, da rijeka nadolazi i da se ljudi evakuiraju. Voda je uskoro poplavila ulicu ispod njega i, obuzdavajući paniku, rekao je u sebi: "Spremam propovijed o providnosti i evo mi prilike da u praksi sprovedem ono što savjetujem drugima. Neću pobjeći, ostaću ovdje i pouzdaću se u spas koji će doći božjom providnosti." Kada je voda stigla do prozora, stigao je i čamac pun ljudi. "Uskačite, oče!" povikali su. "Ne, ne, djeco moja", smireno je rekao svećenik. "Uzdam se u božju providnost koja će me spasiti." Ipak, morao se popeti na krov i, kada je voda stigla gore, prošao je još jedan čamac pun ljudi koji su ga zvali da se ukrca. Međutim, ponovo je odbio. Na kraju, se popeo na vrh zvonika i, kada mu je voda stigla do koljena, poslali su patrolni čamac da ga spase. "Ne, hvala vam", rekao je, spokojno se osmjehujući. "Ja vjerujem u Boga. On me neće ostaviti." Kada se konačno udavio i stigao u Raj, odmah je počeo sa žalopojkom upućenom Bogu: "Vjerovao sam u tebe! Zašto me nisi spasio?" "Ako ćemo pravo", rekao je Bog, "poslao sam ti tri čamca!" |