Bio jednom jedan samostan u kojem je vladala stroga disciplina. Poštivajući zavjet šutnje nikome nije bilo dozvoljeno govoriti. Ali, postojala je jedna iznimka. Svakih deset godina redovnicima je bilo dozvoljeno da progovore ali samo u dvije riječi. Nakon što je proveo prvih deset godina u samostanu, jedan redovnik je došao do predstojnika samostana. "Prošlo je deset godina," kaže predstojnik samostana. "Koje dvije riječi želiš izreći?" "Krevet… tvrd…" reče redovnik. "Razumijem," odgovori predstojnik samostana. Deset godina kasnije, isti redovnik se vratio predstojniku samostana. "Prošlo je još deset godina," reče predstojnik samostana. "Koje dvije riječi sada želiš izreći?" "Hrana… neukusna…", reče redovnik. "Razumijem," odgovori predstojnik samostana. Još je deset godina prošlo i redovnik se ponovno susreo s predstojnikom samostana koji ga upita: "Koje dvije riječi želiš izreći nakon ovih deset godina?" "Ja… odustajem!", reče redovnik. "Pa, razumijem i zašto," odgovori predstojnik samostana. "Sve što si do sada čitavo vrijeme radio bilo je samo prigovaranje."
|