Iscrpljen Isus puzi pustinjom, žedan, opečen od jakog sunca, od koga je i oslijepio, iscijepan, gladan...u neko doba sudara se s drugim iznemoglim čovjekom, već ostarjelim i u sličnom stanju. Isus: Tko si ti stranče, na koga sam naišao u ovoj dolini suza? Nepoznati: Ja sam tužni otac, koji je prije vremena ostao bez nestalog sina... Isus: Reci mi, stranče, kako je izgledao tvoj sin, jer ja prelazih ovaj svijet uzduž i poprijeko, učeći ljude da budu bolji. Možda sam ga negdje i vidio... Nepoznati: Sudbina je mom sinu namjerila težak križ na nejaka pleća. Još na samom početku, nastao je na nekakav neprirodan način. i još: ima čavao u jednoj šaci, ima čavao u drugoj šaci, ima čavao u jednoj nozi, ima čavao u drugoj nozi... Isus: (poslije dužeg razmišljanja) - Pa to sam ja! Oče moj, dobri oče, konačno se nađosmo! Nepoznati: (kroz suze radosnice) Sine moj! To sam ja, tvoj Gepetto mili moj Pinokio! |