Štef i Stipe stari su navijači, Štef Dinamov, a Stipe, jasno, Hajdukov. Za jedne utakmice između "plavih" i "bilih" Štef se okrene Stipi i kaže mu: - Znaš, kad umrem, najviše će mi faliti nogomet. Ali, ajmo se dogovorit - ko prvi od nas umre, javit će onom drugom kako "gore" stoje s nogometom. I dvojca se staraca dogovore. Ni mjesec dana poslije, Stipe umre. Nekoliko noći poslije sprovoda, Štefa je iz čvrstog sna probudio zasljepljujući bljesak bijele svjetlosti i glas koji ga je dozivao: "Štef, Štef." - Tko je to, uplašeno promrmlja iznenada probuđeni Štef, "Tko je to?" - Štef - to san ja, Stipe. - Ti nisi Stipe. Stipe je upravo preminuo. - Kažem ti, to san ja, Štef, inzistirao je glas. Štef, još u šoku, zapita: "Stipe moj! Pa gdje si?" - U raju, naravno, odgovori Stpe. - A u vezi s nogometom, kako smo se dogovorili Stipe? - U vezi s balunom iman jednu dobru i jednu lošu vist. - Prvo mi reci dobre vijesti, nestrpljivo će Štef. - Ovdi su i svi naši stari prijatelji koji su umrli prije mene. Još bolje od toga, opet smo svi mladi. Još bolje, uvik je proljeće i nikad ne pada kiša ili snig. I što je najbolje od svega, možemo igrati balun sve kolko želimo i nikada se ne umorimo. A ponajbolja je da se ovdi gori igra bogovski balun, svi su asi gori, milina za gledat i igrat! - To je fantastično, reče Štef. To je izvan mojih najluđih snova! Pa što su onda loše vijesti? - Loša je ta da si ti u petak na klupi za rezerve! |