Jednog dana, došao sam prijatelju izraziti mu sućut zbog smrti njegove supruge. On je upravo pripremao neke stvari. Otvorio je jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadio je neki zamotuljak u ružičastom papiru i rekao: "Ovo nije bilo što, ovo je nešto posebno". Odmotao je paketić i bacio papir, a onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. "Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put na krstarenju brodom, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrijebila. Čuvala je to za neku "posebnu priliku". "Dobro... ja mislim da je sada prilika za to." Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na sahrani. Okrenuo se prema meni i rekao: "Ne čuvaj nikada ništa za neke posebne prilike, svaki dan u tvom životu je poseban". Još uvijek se sjećam ovih njegovih riječi... one su promijenile moj život. Više čitam, a manje čistim. Više sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu i nepokošen travnjak. Provodim više vremena s obitelji, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena užicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za posebne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze: "jednog dana" i "jednog od ovih dana" nestale su iz mog rječnika. Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Nisam siguran u to, što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo. Mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj zbog nekih nesporazuma, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana. Upravo ove neučinjene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta mi što sam prestao viđati moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" htio nazvati. Smeta mi što ne pišem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me što nisam rekao mojim roditeljima, braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smijehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samom, da je danas jedan poseban dan... Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je posebna. |