PRIČE

VEDRI DUH

Tri starca, tri dobra prijatelja, stadoše razgovarati o radostima mladosti i teretu starosti.

"Ah", zavapi jedan, "ruke i noge me više ne služe. Nekad sam trčao poput jelena, sad jedva hodam i to s noge na nogu."

- "Imaš pravo", reče drugi "I ja osjećam kako je moja snaga presušila kao voda u pustinji. Vrijeme nas je pregazilo."

Treći, u jedva nešto malo boljem stanju dometne: "Dragi prijatelji, uopće vas ne razumijem. To o čemu vi pričate ja kod sebe uopće ne primjećujem. Snažan sam isto kao i prije četrdeset godina."

Ne povjerovaše mu prijatelji, a on se razjari: "Točno je što vam govorim! Baš sam se jučer u to uvjerio! U sobi mi oduvijek stoji jedna teška hrastova škrinja. Prije četrdeset godina pokušao sam ju jednom pomaknuti, ali - nećete mi vjerovati - nisam uspio. Jučer mi je palo naum da ponovo pokušam. Upro sam svom snagom i - nije mi uspjelo. A to dokazuje da sam jak baš kao i prije četrdeset godina!"

Priča preuzeta iz knjige: Razgovori sa zrcalom (autorice: Dubravka Miljković i Majda Rijavec)