Jedan čovjek, njegov konj i pas koračali su nekim putem. Dok su prolazili kraj jednog velikog stabla, pogodi ih grom i ubije na mjestu. Ali putnik nije primijetio da je napustio ovaj svijet i nastavio je da hoda zajedno sa svojim pratiocima, jer ponekad, umrlima treba vremena da shvate da se nalaze u novim uvjetima. Dugo su hodali; popeli su se na neki brežuljak, sunce je pržilo, a oni su bili oznojeni i žedni. Na jednoj okuci ugledaše veličanstvena kamena vrata koja su vodila na trg popločan zlatom, a nasred trga se uzdizala fontana iz koje je tekla voda. Putnik se obrati čovjeku koji je stražario pred vratima: "Dobar dan." - "Dobar dan", odgovori stražar. - "Kakvo je ovo mjesto, kada je toliko lijepo?" - "Ovo je Nebo." - "Baš dobro što smo stigli na Nebo, jako smo žedni!" - "Slobodno uđite i napijte se vode", reče stražar i pokaže na fontanu. - "I moj konj i pas su žedni." - "Žao mi je", reče stražar, "ali ovdje je zabranjen ulaz životinjama." Čovjek je bio jako razočaran; bio je jako žedan, ali nije htio da samo on pije. Zahvalio se stražaru i nastavio. Kada je prošao brežuljak, putnik i njegove životinje stigoše do nekog mjesta gdje su stajala stara vrata koja su vodila do zemljane staze uokvirene drvećem. U sjenci stabala ležao je čovjek sa šeširom; i vjerojatno drijemao. - "Dobar dan" reče putnik. Čovjek samo klimnu glavom. - "Ja, moj konj i moj pas smo jako žedni". - "Ovdje je jedan izvor među stijenama" reče čovjek pokazujući na mjesto. I doda: "Pijte koliko god želite". Čovjek, konj i pas približiše se izvoru i napiše vode. Putnik ode da se zahvali. - "Vratite se kad god želite", reče čovjek. - "A kako se zove ovo mjesto?" - "NEBO" - "Nebo? Ali stražar ispred kamenih vrata je rekao da je ono tamo Nebo." - "Ono tamo nije Nebo, ono je Pakao". Putnik ostade zbunjen. - "Trebali biste zabraniti onima tamo da koriste vaše ime! Jer takva laž stvara veliku zbrku!" - "Ma nikako. U stvari, samo nam čine uslugu. Jer tamo se zadržavaju svi oni koji se ne brinu da napuste svoje najbolje prijatelje..." odgovori stražar. Paulo Coelho |