Davno, nanese put nekog čovjeka i slugu mu kod njegovog kuma, i tu zanoće. Pa pošto je kuća bila mala moradoše svi spavati u jednoj prostoriji, domaćin i žena mu, gost na jednom (i jedinom) krevetu i sluga naravno kod vrata gdje mu i jeste mjesto. U neko doba noći prijebe se domaćinu pa će ti on ženi: - "Hajde daj malo." - "Ma šuti čuće kum." - "Neće, ja ću to brzo ko brzi vlak." I stvarno tako bi. Nakon što je domaćin zaspao, poče se i kum meškoljiti oko kume: - "Kumo daj bona malo, uh što sam zagorio." - "Joj nemoj bolan čuće mi muž." - "Ništa ti ne brini, ja ću brzo ko ekspresni vlak." I stvarno tako bi. Ostatak noći prođe mirno. Ujutro kad su svi ustali, poče razgovor o tome kako je ko spavao; domaćin fino, domaćica isto, kum također, pa tako dođe red i na slugu. - "Pa bilo je dobro samo neki brzi i ekspresni vlakovi svu noć tamo-amo a moja rampa svu noć dolje-gore." |